Već neko vreme se bavim temom ranjivosti, mnogo više kroz ispitivanje mog odnosa prema istoj, a nekim delom i kroz literaturu na koju naiđem na zadatu temu. Želim da vam pišem o ranjivosti iz ličnog ugla, sa svešću da to znači moje otvaranje i izlaganje, dakle, podrazumeva određenu dozu ranjivosti ali sam je svesna i više je se ne plašim. Šta je ranjivost, da li nam je korisna, ili štetna, da li nas boli ili nam rane vida, da li je treba „odstraniti“ ili prihvatiti i prigrliti?! Da li je slab neko ko je svestan toga da je ranjiv, ili je zapravo, suprotno od toga?!

Fixingheart

Ako pogledate rečničke definicije pojma ranjivosti, sasvim sam sigurna da ćete zastati kao i ja, i to sa dozom neprijatnosti. Sumirano, definicije pojma upućuju na to da se radi o nekakvom nedostatku ili slabosti koji nas čini u većoj meri sposobnim da doživimo povredu, što fizički, što psihološki, odnosno, emotivno. U psihološkom smislu, osnovu ranjivosti osobe čini emocionalno stanje koje osoba doživljava kao jezivo, strašno, nepodnošljivo, i u reakciji na koje je razvila svoje najjače odbrane, a dve emocije koje se najčešće povezuju sa ranjivošću jesu STRAH i STID. Tačnije, kako ne bi doživela pomenuto emocionalno stanje koje smatra nepodnošljivim, a koje se najčešće formira oko emocije straha ili stida, osoba će na nesvesnom nivou izbegavati sve moguće situacije u životu koje  povezuje sa mogućnošću da doživi upravo pomenuto osećanje. Tako će imati čitav arsenal manevarskih obrazaca, ponašanja, uverenja, jedno rečju – kontrarešenja, koje će koristiti upravo u svrhe odbrane, a da toga najčešće neće biti svesna, a na koncu će se lišiti u životu i mnogih dobrobiti i sniziti kvalitet svoga življenja na podnošljivu meru dovoljnosti.

A_wounded_heart

Ranjivost u ljubavi

Kao što mogu da primete oni koji me poznaju ili su pročitali bar par tekstova, tema kojom sam se prevashodno bavila, što stručno, što lično, jeste strah od bliskosti. Dakle, manje ili više, ovde bih samo da podsetim na jedan aspekt te široko prisutne pojave, a to je strah od povrede. Dakle, ako postoji strah, to obično znači da nešto doživljavam kao opasnost. Ako nešto doživljavam kao opasnost, znači da imam dovoljno informacija da to nešto može na ovaj ili onaj način da me ugrozi. Ako imam strah od povrede, znači, već sam bio/la povređen i već znam kako i koliko može da boli. Onda nekako dođe i prirodno da osećam strah. A sa druge strane, ja želim ljubav, silno želim ljubav. Hm, želim ljubav, ali imam strah od povrede. Tu dođosmo i do ambivalencije, dakle, prema istom pojmu – ljubavi, imam ambivalentan odnos – suprotstavljene emocije, i suprotstavljen odnos, samim tim i delanje. I sve to tako kad se pomeša i zbućka, naročito kad je nesvesno, uglavnom većim delom jeste, onda delam u odgovarajućem tonu – želim ljubav i idem ka njoj, a istovremeno se plašim da u odnosu ljubavi mogu da budem povređen/a, te činim razne stvari da se „zaštitim od povrede“. Kako to izgleda?! Od slikovitog „metnuću štitnike na srce“, biću emotivno nedostupan/na dok ne budem na „sigurnom terenu“, preko raznih tehnika koje služe tome da se „osiguram“ protiv povrede, a tu najčešće mislim na tehnike manipulacije i uopšte kontrole, pa sve do krajnje dramatično odigranih velikih „filmskih scena“ koje pršte od međusobnih povreda, udaraca i rana, ishod uglavnom bude isti. Povredu sam dobio/la, pre ili kasnije shvatim da je povređena i druga osoba, a ljubavi opet nema. Hm, nešto nikako ne štima, ali mora da leka ima. Ima, naravno.

Sećam se trenutka kad je meni „kliknulo“, sećam se da je proces rada sa jednim klijentom pratio moj lični proces rada upravo na tu temu. I onda mi je samo jasno kliknula scena u glavi nekoga ko se grčevito brani i osigurava od druge/ih da ne bude povređen, istovremeno silno pateći što ljubavi nema. Obično izgleda tako što stavimo fokus na drugu osobu, odmeravamo poteze, merimo ima li ljubavi koju dobijamo/možemo da dobijemo, procenjujemo, ocenjujemo, a samim tim se ne puštamo u odnos bliskosti, i sve vreme postoji ta frustracija kako ne dobijamo ono što želimo, i stalno druga strana izgleda odgovorno za to, a zapravo nas na dubljem nivou silno tišti upravo to što sve ono što zapravo radimo nas onemogućava da radimo ono što želimo i što bi nas, u krajnjem ishodu, vodilo tome da razvijamo svoju sposobnost da volimo.

Ima li „siguracije“ kada ulazimo u odnos bliskosti sa drugim ljudskim bićem?!  Naravno, nema. Ni svi ugovori sveta, bračni, usmeni, prećutni, ni sva obećanja ili zaveti izrečeni u zanosu srca, ni sve fantazije i idile koje vidimo u svetloj budućnosti, ne mogu nam osigurati ništa. Čak ni dvadeset ili trideset godina provedenih u relativno stabilnom braku, zajednička imovina, uspomene, deca, prijatelji, ništa nam ne može osigurati ljubav. A tek kada prihvatimo da je tako i osetimo svu SLOBODU koju nosi takvo saznanje, možemo da se pustimo u ovaj sadašnji trenutak i da počnemo da živimo ljubav. Jer ja, ti, on, ona, niko od nas ne želi da drugi vole neko savršeno JA koje zapravo i ne postoji. Svako od nas suštinski zna da kada nekoga volimo, volimo ga/je celog. I kad nas neko voli, i to nam je poznato, taj nas neko voli cele. Dakle, dođosmo do srži. I kako ćemo sad?!

Želim ljubav, i plašim je se. I taj moj strah je deo mene. To sam cela ja. Prekoputa si ti, i možda i ti želiš ljubav, i možda se i ti plašiš. Polako, saznaćemo. Ali ovde stojim ja, cela, onakva kakva jesam, i otvaram svoj prostor da ti virneš, pa da i ja virnem šta to ima sa druge strane, pa da ja tebe pustim malo u svoj lični prostor, malo, onoliko koliko mi prija. Pa ću kad budem pozvana, da polako priđem i do tvoje teritorije, prateći koliko me puštaš blizu, i koliko i meni prija. Pa neko malo oseti strah, pa se povuče. Ovaj drugi malo sačeka i isto se tako malo povuče. O tome može i da se razgovara, pomalo, lako, obazrivo i sa međusobnim poštovanjem i razumevanjem. Ako sam svesna da sam ranjiva, onda znam kako da pazim na sebe, a onda osećam i znam i kako da se ponašam a da ne ranim drugog, makar ne namerno. I tu je već počela dinamika međusobnog približavanja i udaljavanja, građenja poverenja, odnosa i bliskosti. Ako opšti trend pokazuje tendenciju rasta, onda smo na dobrom putu, i idemo dalje. Ako nema toga, pre ili kasnije, znamo da je rešenje da se udaljimo trajno, ali nema nekih većih povreda.

Dakle, za ovaj segment mislim da sam pokazala kako ja to vidim, i zašto smatram da je moja ranjivost pod ruku sa mnom celom – moj saveznik na putu do ljubavi.

woundedheart

Ranjivost u poslu

Dešavalo se da naiđem na razne tekstove u kojima se „pljuju“ ljudi iz moje struke, i struka kao takva, i ličnosti u celini, omalovažavaju se psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti, i slično. Znalo je da me baš zaboli kad čitam tako nešto, ali uglavnom nikad nisam ulazila u rasprave na tu temu. Sad znam i zašto. Nisam bila spremna da pokažem svoju ranjivost. Bila sam na taj način „iznad situacije“. Ne znam šta ko misli o tome, ali znam šta ja mislim, i spremna sam da to javno kažem. I mi smo ljudi, gore nabrojani pripadnici pomenutih struka. I mi imamo probleme i teškoće. I nas može nešto da iznervira, da zaboli, da muči, i mi plačemo, ljutimo se, i mi umemo da klonemo, da budemo neraspoloženi, nenaspavani, zabrinuti, i što je najvažnije od svega, I MI GREŠIMO. Ono što je suštinski najvažnije, većina nas, i zbog zahteva struke ali i prema svom ličnom izboru, rešava svoje teškoće na isti način na koji druge podržavamo da rešavaju svoje. I ja tu ne vidim ništa loše, naprotiv, vidim gomilu divnih ljudi, mojih kolega, koji su rešavali milion svojih, LJUDSKIH boli sa kojima se svi srećemo, i pored toga imaju želju da daju drugima (ako drugi žele da uzmu) neku vrstu podrške da se suoče sa sobom, da se prihvate i onda da rastu u boljeg sebe. Ja u svojoj struci i srodnim strukama zaista vidim ovo što sam napisala, a svako drugi ima pravo da vidi i nešto drugo.

Osim svega toga, svest o sopstvenoj ranjivosti mi je dala priliku da shvatim da imam pravo da nešto ne znam, da u nečemu pogrešim, a možda iznad svega, svest o tome da imam pravo da kažem NE bez obzira na to što će druga strana silno negodovati zbog toga ili se možda osećati loše. Ne, ja nisam pokretni servis za pomoć, ne, ja nisam uvek raspoložena da u svakoj prilici svakoga saslušam i pomažem bez mere i zastoja, ne, ja nisam uvek raspoložena da rešavam ljudima probleme, ne, ja nisam uvek lepo raspoložena, nasmejana, bez sopstvenih problema, i MOJ SAN NIJE da u svakoj prilici – preko telefona, na četu, na plaži, na kafi, u gradu – RADIM. Radim u svoje radno vreme, tada se trudim da maksimalno profesionalno obavljam svoj posao, to ima svoju cenu, i sada je tu tačka. Do ove tačke trebalo je da pređem dugogodišnji put iscrpljivanja sebe do krajnjih granica. Dok nisam imala kontakt sa sopstvenom ranjivošću (mada ova tema ima dodira i sa još nekim oblastima koje mi ovde nisu tema), dešavale su mi se sve gore pobrojane situacije i dešavalo mi se da sam na taj način samu sebe povređivala, a da sam često imala doživljaj kao da na mene naleću reke ljudi koje me vuku za rukav i traže pomoć, a onda me iscrpljuju i troše i ovo i ono. To nije bilo tačno.

 

Ranjivost sam primećivala i u drugim segmentima svog življenja. Kada sam počinjala da pišem i da ispod potpisujem svoje ime, morala sam da se suočim sa stidom, sa nesigurnošću, sa sopstvenim narcizmom, sa strahom od neuspeha, i pre otprilike dve godine dobila sam par otrovno loših komentara ispod mojih tekstova, nekoliko različitih, od više osoba, na različite teme, i u nekim vremenskim intervalima. I mnogo su me povredili, bili su lični, i veoma ostrašćeni. I nikad ih nisam odobrila da ih i drugi vide na mom blogu. Nisam prihvatala tada svoju ranjivost, i mislila sam da je bolje da sve to preguram tako. Nije mi bilo lako da pišem dalje, nekad sam pravila i ogromne pauze. Ali, nastavila sam i sada vam pišem svima da i dalje treperim nad onim što pišem i pitam se čemu li to i šta li sam to umislila, ali ovo sam ja, ovo je moje, ovo je istinski izraz mene, i ja sada svesno i odgovorno izlažem sebe svetu, a svet ima svoje pravo da reaguje (ili ne reaguje) na mene kako god želi. To ne znači da me neće dodirnuti neki loš komentar, ali ne znači ni da ću ga bez imalo objektivnosti doživeti kao ogromnu povredu koja bi mogla da me dovede do toga da preispitujem sve što sam ja.

wounded_heart

Ranjivost je osobina koju u većoj ili manjoj meri ima svaki čovek. I može se odnositi na sve oblasti života i delovanja. Kako se odražava u oblasti posla?! Pomenula sam pisanje, pomenula i neke aspekte oslikavanja u profesiji kojom se bavim. Kako se još može oslikati pojam ranjivosti u oblasti posla?! Situacija se može zamisliti na sledeći način: zamislite da imate privatnu firmu i da ste ta firma Vi, imenom i prezimenom. Kako biste se osećali u toj situaciji?! Čega biste se plašili više ili manje u odnosu na situaciju u kojoj ste samo deo nekog lanca, sistema, preduzeća… Da li biste brinuli više?! Šta bi moglo da Vas zaboli jače?! I u kom stepenu mogućnost da budete deo nekog drugog „tela“ koje se ne zove Vašim imenom i prezimenom, smanjuje kontakt sa Vašom ranjivošću i „osigurava“ Vas od povrede?! Suština mojih pitanja vodi u smeru koji mi deluje logično – da li se moja ranjivost smanjuje ako biram relativno „bezbedne“ okolnosti u kojima nisam direktno izložen/a, ili se smanjuje samo moja svest o tome koliko sam i gde ranjiv/a?!

Ranjivost projektovana na druge

Ne postoji čovek koji nije ranjiv, deo je naše ljudskosti da nas može boleti i to je sasvim u redu. Kada osvestim svoje slabe tačke, onda sam svestan/na kako i u kojoj meri mogu da se zaštitim, ako ih ne osvestim, onda uglavnom drugim ljudima pripisujem nečasne namere – jedni žele da me uvrede, drugi da me rasplaču, treći da me šikaniraju, neki da me provociraju, ovaj bi da me razbesni, a ona da me ponizi. U krajnjoj instanci, ja sam ta odgovorna osoba koja tek onda kada odgovorno stupi u kontakt sa svojim slabostima, sa svojim kritičnim tačkama, pa i sa svojom ranjivošću, ume i zna kako sebe da zaštiti pred ostatkom sveta. Ako znam gde sam tanka, znam i gde ću i kako da se osiguram od udaraca. Ako ne mogu da prihvatim sopstvenu ranjivost, onda „mene ne boli zato što imam nekakvu slabost, nego zato što su drugi loši, bezobrazni, zli, itd“. Međutim, kada smo svesni da u životu nije moguće da se nalazimo samo u zoni prijatnosti, tamo gde je to moguće svesno ćemo birati da se sklonimo iz situacije u kojoj osećamo neprijatnost. Tamo gde nije moguće, možemo se suočiti sa time šta nam ta neprijatna osećanja govore o nama samima. Uostalom, ni neprijatna osećanja nisu bauk i nisu tragedija, ista služe nečemu. Ako smo spremni, služe najbolje tome da upoznajemo sebe, a tom poslu nikad kraja.

heartoffer

Ranjivost, granice i izloženost

Da li je bolje sakriti se od svega u udobnu, pamučno mekanu udobnost zvanu „pošto mi je toliko nepodnošljivo da se osećam tako i tako, onda nikada neću ulaziti u te i te situacije, i u udobnostima svoje zamračene sobe čestitaću sebi na odluci da nikada ne odem na osunčanu plažu jer tamo moja koža može da dobije rak“ ili ima i boljih rešenja?!

Prema mojoj logici, dubokim uverenjima i iskustvenim zaključcima, sa kojima se ne morate uopšte složiti, postoji mnogo bolje rešenje. Da li je Vaša koža ranjiva, da li je ranjavaju oštri predmeti, da li joj šteti sunčano zračenje, da li je može oštetiti neka hemikalija, vatra, otrov?! Da li, pošto svi znamo odgovore na ova pitanja, Vi ležite u svili i kadifi udobnoga kreveta i ne izlazite u surovi svet gde sve ove opasnosti postoje?! Ista analogija se može napraviti i sa ostalim organima našeg tela, koji su podjednako ranjivi, samo su manje izloženi. Upravo zato koristim analogiju sa kožom, jer je pojam IZLOŽENOST nešto što mi se u razmatranju pojma ranjivosti posebno istaklo.

kozaplaza

Koža je najveći organ našeg tela, a koža je i naše mesto kontakta sa spoljašnjim svetom, kao i sa drugim ljudima. Našu kožu prekrivamo odgovarajućom odećom ne bismo li je štitili, održavamo čistom, a onda negujemo da bismo je nahranili, pri izlaganju suncu oblažemo zaštitnim faktorima ne bismo li je čuvali od štetnih zračenja… Razvili smo u iskustvu osećaj šta našoj koži prija, a šta može biti opasno za nas na osnovu toga što možemo da osetimo BOL.

U psihološkom smislu, mi takođe imamo nešto što se može potpuno uporediti sa kožom na telesnom planu, a to su GRANICE našeg JA. Isto tako, imamo i čitav arsenal emocija koje mogu biti itekako neprijatne i dati nam do znanja da su naše granice možda ugrožene, napadnute. Svest o sopstvenoj ranjivosti je zapravo isceljujuća i možemo joj zahvaliti na tome što ćemo moći sebe da čuvamo i štitimo na najbolji način. Kada kažem na najbolji način, ne mislim na to da se sakrijemo, već upravo suprotno, da se izlažemo koliko možemo, praktikujemo izloženost, povećavamo meru sopstvene izloženosti, ponekad rizikujemo, ponekad i posrnemo, a u mnogo situacija pobedimo svoje najveće slabosti i dostignemo punu meru svoje ljudskosti i svoje autentičnosti koja je došla da nešto ostavi ovome svetu.

Imamo i čitav arsenal načina da dopremo do svesti o tome ko smo mi, gde su naše granice i šta sa tim saznanjima da činimo kako bismo se OVAKO RANJIVI IZLOŽILI ŽIVOTU i živeli jedan kvalitetan, ispunjen, obogaćen život vredan življenja. Psihoterapija i savetovanje jesu jedan od načina da to postignemo.