Nedavna oluja podsetila me je, u stvari, na to da postoje neke sličnosti u poretku prirode, sa onim u funkcionisanju čoveka. Pa tako, posle neke kratke ali burne i moćne oluje, pred koju mnogi osećaju napetost, nemir, pritisak, nekad i razne fiziološke smetnje, odjednom nastane nekakvo rasterećenje, nastupi neki mir, kao da sva napetost ode, sve umine, i kiša spere mnoge tegobe, a vetar odnese mnoge nečistoće.

Neke osobe imaju sklonost ka tome da upadaju u takve slične “oluje”, nekakve dramatične momente kada se sva osećanja uzbune i uznemire, sve se ustalasa, podigne, nekakve sile se probude i nekakva moćna energija odjednom preplavi celo njihovo biće. A onda, kad uz to postoji i neki objekat (obično to bude drugo ljudsko biće) koji je važan i potreban da oluju usmerimo na njega/nju, obično posle dramatičnog obračuna nastupa isto ono malopre opisano rasterećenje, mir, i unutrašnja oluja umine. To su tzv. katarzična pražnjenja, uglavnom spadaju u odigravanja (acting-out) i potrebna su osobi u nedostatku razvojno zrelijih mehanizama da se oslobodi velike unutrašnje napetosti.

Ukoliko osoba ima pred sobom nekoga ko će umeti da ostane stabilan, koliko toliko pribran, ko se neće prepustiti udarima “oluje”, i biće dovoljno strpljiv, vremenom će imati dobre šanse da polako izlazi iz nesvesnog obrasca i traži i uvežbava zrelije od istog.

Nažalost, češće je da postoji bar nekoliko saigrača, koji će ući u igru, i tada ples može mnogo dugo trajati, a nekada voditi i definitivnom i neminovnom završetku odnosa.

Prvi korak ka razrešenju ovakvih obrazaca jeste osvešćivanje da druge osobe zaista u takvim trenucima koristimo kao objekte, što u doživljaj može uvesti i svest o ČINJENICI DA SE RADI O DRUGOM LJUDSKOM BIĆU, a onda i svest o tome koliko povređujemo ne samo sebe nego i bliske nam i važne osobe. Sa takvim uvidom, koji jeste prilično bolan, postoje velike šanse da će nam biti dovoljno stalo da uložimo trud da obrazac promenimo.

Neizbežni element ovakvih uvida jeste njihov etički aspekat, svest o “upotrebi čoveka”, o tome da nekada serviramo ljudima, zapravo, ono što nije njihov obrok, već pripada nekim davnim odnosima koje nismo uspeli da razrešimo.

Mislite o tome,
Olivera Milutinović