Ako pričamo o ličnosti, važan, ako ne i najvažniji aspekt te priče, zauzeće i njena dinamika. Kako sama reč kaže, ličnost ima svoje kretanje, svoju stalnu aktivnost, kao i snage koje ličnost pokreću na te aktivnosti. Motivacija predstavlja proces pokretanja aktivnosti čoveka, dakle, sve ono što čovek radi da bi usmerio svoje aktivnosti prema određenom cilju, a onda te aktivnosti regulisao tako da do cijeva i dođe. Motivi su te pokretačke snage, ono što čoveka usmerava u tom procesu, čime se upravlja kada reguliše sopstvene aktivnosti. Kada govorimo o motivima, tu spada sve ono što čoveka može da pokrene, dakle, potrebe, nagoni, instinkti, želja, namera. No, i mentalni procesi i osobine mogu se “ponašati” kao motivi – crte, stavovi, emocije, sposobnosti, talenti, pa čak i mišljenje (kao nezavršen posao).

Međutim, kada govorimo o motivima, osim o dinamici ličnosti, govorimo i o njenoj strukturi, jer karakteristični motivi kojim se jedna ličnost rukovodi, formiraju crte te ličnosti, njene osobine.

Neki principi na kojima počiva motivacija:

  • princip deprivacije: kada postoji ometanje u zadovoljavanju nekog motiva (deprivacija – lišavanje; frustracija – osujećenje, nemogućnost zadovoljenja), snaga motiva jača. Kada je osobi onemogućeno da zadovolji određene motive, obično će ulagati posebne napore da savlada ili zaobiđe smetnje na koje je naišla, a nekada i na to da se prilagodi datoj situaciji. Jedan od veoma važnih podataka kada pokušavamo da razumemo nečiju ličnost, jeste upravo i to na koji način savladava poteškoće, prepreke, i na koji način se prilagođava konkretnim okolnostima u kojima se nalazi – kako toleriše frustraciju).
  • princip satijacije: zadovoljen motiv ne pokreće na aktivnost (“sita mačka ne lovi miševe”). Otuda i naziv ovog članka. Istovremeno, ovo je još jedan primer onoga što često pominjemo u OLI pravcu – da čovek nikada ništa ne radi ako od toga nema određenu korist, pa čak i kada deluje da je neko ponašanje samo štetno za njega. Ako nešto radite, znajte da iza toga leži neki motiv.
  • princip procene cilja: ljudi zadovoljavaju svoje motive na različite načine i različitim objektima, pa čak i ista osoba u različitim situacijama može iste motive zadovoljiti na različite načine. U ranom detinjstvu uobičajeno je da se prihvata prvi objekt koji može da zadovolji motiv (princip zadovoljstva), međutim, sa uticajima prirodnog okruženja, socijalne sredine i ličnim, životnim iskustvom, osoba počinje da uočava da može da pravi izbor među objektima i situacijama, i vremenom stvara sopstveni sistem vrednosti kojim će se rukovoditi u procesu zadovoljenja svojih motiva (princip realnosti).
  • nivo aspiracije: svaka osoba se razlikuje po pitanju nivoa dostupnosti ili težine motiva koje će nastojati da ostvari, na koju visinu će postavljati svoje zahteve i koliko će napora biti spremna da uloži u ostvarenje nekog svog cilja. Istraživanja kažu da će osobe koje su u životu doživele veći broj uspeha, imati i viši nivo aspiracije, i obrnuto. Roditelji, pohvalite svoju decu kada nešto postignu, i ne zaboravite da se obradujete njihovim uspesima.
  • princip mnogostruke determinacije: retko se dešava da čovek ulaže napor da svojim aktivnostima ostvari neki cilj a da time zadovoljava samo jedan motiv, ponašanje čoveka je po pravilu višestruko determinisano, određeno sa više motiva.
  • princip dominacije i hijerarhije motiva: ako je osoba u situaciji da ne može istovremeno da zadovolji različite motive, i da mora izabrati jedan, a odreći se nekih drugih, onaj koji je izabran smatra se dominantnijim. Najpoznatija teorija o hijerarhiji motiva (ljudskih potreba) je Maslovljeva teorija (1954) koja kaže: biološki motivi imaju prioritet nad ostalim motivima, zatim dolazi motiv sigurnosti, motiv za pripadanjem (gregarni) , motiv za afirmacijom, i na kraju motiv za aktiviranjem svojih potencijala i sposobnosti (samoaktualizacijom). Naravno da se u pojedinačnim situacijama može desiti da se osoba voljno i namerno lišava, npr. nekog biološkog motiva, birajući da zadovolji neki od motiva iz vrha lestvice (recimo neki od motiva koji proishode iz etičkih principa te osobe). Međutim, na duže staze tako nešto je mnogo teže izvodljivo, jer će se dovesti u pitanje zdravlje, možda i život osobe, ili će se jednostavno narušiti prirodna ravnoteža unutar čoveka po kojoj je ustrojen i može doći do većih komplikacija.

Razvoj motivacije

Nešto od onoga što je značajno kada se priča o razvoju motivacije, već sam pomenula. Dečju, infantilnu motivaciju, prema Frojdu, karakteriše princip zadovoljstva – dete teži da potrebu zadovolji čim se javi i bez obzira na to da li njeno zadovoljenje može imati i nekakve negativne posledice. Kroz život, do odraslog doba, pa i nadalje, čovek može da razvija sposobnost da istoleriše frustraciju koju će osećati tako što će se odreći zadovoljenja nekih ciljeva koji su momentalno veoma privlačni, radi zadovoljenja nečega što ne pruža trenutno zadovoljstvo ali će u budućnosti, bližoj ili daljoj, doneti osobi mnogo jače i trajnije zadovoljstvo – postupajući po principu realnosti.

Pored toga, razvoj motivacije karakteriše i povećanje sposobnosti koja se zove frustraciona tolerancija. Znate i sami da beba očekuje da svaka njena potreba bude zadovoljena sad i odmah, i da je skoro potpuno netolerantna u podnošenju frustracije. Ova sposobnost se kroz život razvija i po pravilu, zrela ličnost poseduje visok stepen razvijenosti tolerancije na frustraciju. Međutim, odrasle osobe se itekako razlikuju u pogledu razvijenosti ove sposobnosti.

Razvija se i kompleksnost motivacije, pa se sa životnim iskustvom sve više uvećava broj motiva koji mogu biti zadovoljeni jednom jedinom aktivnošću, dok dečju motivaciju odlikuje veća jednostavnost. Pored toga, kod dece će prevagu imati biološki motivi, dok će sa odrastanjem socijalni motivi sve više dobijati na važnosti.

Odbrana od frustracije

Život bez frustracije ne postoji. Ne postoji nikakva mogućnost da osoba živi bez da joj stalno ili povremeno zadovoljenje određenih potreba, a i šire, motiva, bude onemogućeno, osujećeno. Ljudi se uglavnom i razlikuju po tome kako onda (ne) tolerišu tu frustraciju i šta (ne) rade sa njom.

Kada osoba ne razvije toleranciju na frustraciju do određene mere, a kada se frustracije, dešava se, učestalo ponavljaju, mogu se javiti i neke negativne reakcije, među kojima su najčešće anksioznost, agresivnost, rigidnost reakcija, ćesto može doći i do psihosomatskih reakcija, a nekada ove reakcije mogu predstavljati i deo simptoma nekih ozbiljnijih psihičkih poremećaja.

Pošto sposobnost tolerancije frustracije nije razvila, a kako bi izbegla određene neprijatne i negativne reakcije, čime bi sebi omogućila lakše svakodnevno življenje, oosoba može nesvesno da pribegne različitim odbrambenim mehanizmima, kako bi zapravo izbegla određene neprijatnosti, gore pomenute. Logika je da ako nešto ne vidimo, to nas ni ne boli.

Kako mehanizmi odbrane mogu (opet napominjem, nesvesno i automatski) “menjati”, raditi umesto, kada osoba nema razvijenu sposobnost tolerancije na frustraciju:

  1. Potiskivanje predstavlja najčešći mehanizam odbrane. Osoba će potisnuti sadržaj koji bi mogao izazvati neprijatna osećanja, u ovom slučaju, govorimo o tome da neka naša potreba ne može ili ne sme biti zadovoljena, dakle, potisnuće samu potrebu, ili motiv. Deluje lako i bezbolno, ali cena je velika. Određeni motiv ne prestaje da postoji, već se premešta u polje nesvesnog, samim tim, energija potisnutog sadržaja postaje zarobljena, čekajući kada će se osloboditi i ispoljiti u svesnom. Potiskivanje se u svakodnevnom životu manifestuje kroz zaboravljanje imena, omaške u govoru, greške u govoru zamenom reči ili izostavljanjem slova, pogrešnim oslovljavanjem i sl.
  2. Poricanje se sastoji u negiranju, odnosno neprihvatanju stvarnosti vezane za neki intenzivno neprijatan doživljaj. U ovom slučaju, osoba neće potisnuti motiv u polje svog nesvesnog, već će negirati, poricati da ga je ikada i imala.
  3. Reaktivna formacija funkcioniše po principu okretanja u suprotnost. Tako će osoba koja ne može da se nosi sa frustracijom zadovoljenja nekog svog motiva, nesvesnim mehanizmom prvo sopstveni motiv potisnuti u nesvesno, a onda na svesnom planu učvrstiti motiv suprotan svom istinskom, autentičnom.
  4. Racionalizacija je mehanizam odbrane koji se u svakodnevnom životu veoma često javlja. Osoba nesvesno pokušava da svoje ponašanje objasni lažnim motivima, dakle, ne onim istinskim, stvarnim koji zapravo determinišu ponašanje osobe. Na taj način laže i sebe i druge. Poznate su dve varijante ovog mehanizma. Motivisan da postignem nešto što ne mogu da ostvarim, omalovažiću postojanje samog motiva kao svog (kiselo grožđe),  a ono što u neuspešnim pokušajima da postignem cilj, ostvarim kao sporedni, beznačajni rezutat, veličaću kao poseban uspeh (slatki limun).
  1. Kompenzacija kao mehanizam sastoji se u zameni ciljeva koje je teško ostvariti, motiva koje je teško zadovoljiti, lakše ostvarivim. Ovo je čest, i po pravilu, koristan mehanizam. Ono što moram da napomenem, to je da je ovo mehanizam odbrane samo ako je nesvestan, ne ako osoba svesno odluči da teško zadovoljive motive zameni onim koje će lakše zadovoljiti. Nadkompenzacija je poseban obik kompenzacije, koja je prema Adleru, mehanizam koji osobi pomaže da ostvari natprosečne rezutate baš u onoj aktivnostti u kojoj je bila ispodprosečna pa se stoga osećala inferiornom.
  1. Regresija je vraćanje na prevaziđene, ranije oblike ponašanja koje je osoba prerasla. Kada frustracija preplavi osobu, ona podleže nezrelijim oblicima ponašanja, koji su bili tipični i uobičajeni na nižem stupnju razvoja. Ponekad tako osoba pokušava da povrati osećaj sigurnosti koji je imala na ranijem stupnju zrelosti, kada je osujećenja bilo manje ili se uspešnije nosila sa istim.
  2. Fiksacija predstavlja rigidno ponavljanje neke aktivnosti koja ne dovodi do cilja. Osoba koja ne ume da se suoči sa frustracijom i nauči kako da je toleriše, može zapravo ostajati “zaglavljena” u ponavljanju ponašanja i aktivnosti koji su se već pokazali neuspešnim u pokušajima da frustraciju savlada.
  3. Projekcijadoslovno znači prebacivanje spolja, odnosno izbacivanje, premeštanje nekog psihičkog sadržaja u neki spoljašnji objekat, osobu ili situaciju. Ona je u osnovi brojnih neurotskih poremećaja, između ostalog i fobija. Često se dešava da osoba, kada ne može da prizna ni sebi ni drugima, iz različitih razloga, postojanje nekog motiva, poseže nesvesno za projekcijom i onda pripisuje drugim ljudima te iste motive.
  4. Intelektualizacija je posebno karakteristična za adolescente. Intelektualizacijom, kako samo ime kaže, osoba intelektualno obrađuje sve što joj se događa i u zapećak stavlja emocije; osoba se zapravo brani od snažnih osećanja koja nije u stanju da obradi i da se sa njima suoči.
  5. Sublimacija se naziva i najzdravijim mehanizmom odbrane. Sastoji se u zameni cilja kojem osoba teži, ali je zabranjen i opasan, drugim, društveno cenjenim. Time je ishod dvostruko dobro  – osoba se oslobađa se neprijatnog osećanja ili neprihvatljivog motiva, a uz to ih menja nečim dobrim, duhovnim, plemenitim. Jedan od najplemenitijih primera sublimacije agresije predstavljaju profesije zubara ili hirurga.
  6. Sanjarenje je mehanizam odbrane ukoliko preraste u svakodnevnu pojavu, inače svaka osoba ponekad sanjari. Ako osoba često nesvesno podleže tome da svoje motive zadovoljava u mašti i kroz sanjarenje, a ne kroz realne aktivnosti koji bi vodile zadovoljenju njenih motiva, onda ovo postaje za tu osobu dominantan način bežanja od realnosti sa ciljem privremenog bežanja od problema.
  7. Identifikacija kao mehanizam odbrane pojavljuje se onda kada nesvesno počinjemo da osećamo zadovoljstvo nad uspesima drugih ljudi, grupa, institucija, dakle, tuđim postignućima koji odgovaraju našim motivima koje nismo uspeli da zadovoljimo.

Psihoterapija, motivacija i frustracija

Sam dolazak na psihoterapiju za osobu može biti vođen različitim motivima. Isto tako, može biti i izvor različitih frustracija tih istih motiva. Često se dešava da klijent dolazi na psihoterapiju sa motivom da neko drugi “obavi posao” kojim bi klijent postigao ono što želi, da neko drugi reši njegove/njene probleme, ili da neko drugi donese odluke za tu osobu, da neko da uputstva i savete kako da osoba živi svoj život zdovoljno i uspešno. Neko dolazi sa motivom da dobije recept kako da bude srećan. A još jedan značajni faktor je i ideja da sve to može veoma brzo, lako i bezbolno da se dobije. Sve prethodno nabrojano ne može da se dobije na psihoterapiji.

U ovakvim slučajevima, klijent će svakako naići na velike frustracije, a onda će to izazvati i pomenuta neprijatna osećanja, a neminovno je da će nesvesno posegnuti za mehanizmima odbrane, najčešće baš onim tipičnim, koje redovno u svom svakodnevnom življenju koristi. Psihoterapeut je svakako osoba koja to može da razume, na to računa, i obučen je da radi sa ljudima, ne uprkos tome, već upravo na tome, odakle će dobiti najviše materijala za rad.

Ono što klijent može da dobije na psihoterapiji, jeste da stekne bolji uvid u sopstvene motive, da bolje razume sebe i svoja ponašanja, svoja osećanja, a onda da osmisli i izabere bolje obrasce ponašanja, mišljenja i osećanja koji bi ga vodili zadovoljnijem i ispunjenijem životu.