Dok sam proučavala ovu tematiku (naravno na internetu), prisetila sam se fenomenalne novogodišnje čestitke jednog mog prijatelja koji se već godinama ozbiljno opire tome da ponovo aktivira svoj ugašeni FB profil a koja glasi: „ŽELIM VAM DA IMATE ŽIVOTE KOJI IZGLEDAJU KAO NA VAŠIM FACEBOOK PROFILIMA“.

Nadam se da sam privukla vašu pažnju ovim prvim odeljkom, pošto želim da vam izložim nešto malo zvaničnih informacija koje sam prikupila.

Internet addiction disorder (IAD), odnosno, PROBLEMATIČNA/PATOLOŠKA UPOTREBA INTERNETA jeste prekomerna upotreba interneta koja ometa normalno funkcionisanje osobe u svakodnevnom životu. Izbegava se upotreba termina zavisnost, a vode se velike polemike u psihološkoj literaturi, raspravlja se na naučnim skupovima i ozbiljno istražuje na tu temu. Jedan deo ponašanja koja bi se mogla svrstati u ovu grupu poremećaja spada u grupu kompulzivnih ponašanja a drugi deo bi spadao u poremećaje kontrole impulsa, i zato IAD još uvek nije sam po sebi uvršten u DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).

Ono u čemu će se većina stručnjaka koji se bave ovom tematikom ipak složiti jeste da postoje ozbiljni znaci koji ukazuju na to da osoba ima problem sa prekomernom upotrebom interneta, a to su:

  • Preokupiranost internetom – razmišljanje o prethodnim aktivnostima na internetu ili anticipacija/zamišljanje narednih;
  • Vreme koje se provodi na internetu raste da bi se postigao isti nivo zadovoljstva;
  • Ponavljajući, neuspešni pokušaji da se kontroliše, smanji ili prekine upotreba interneta;
  • Osećanja nemira, ćudljivosti, depresije ili razdražljivosti kada se pokuša da se smanji vreme provedeno na internetu;
  • Dužina on-line poseta je duža nego što se planira u startu;
  • Postoji  rizik gubitka značajnih osoba, posla, ugrožavanje obrazovanja ili karijere zbog korišćenja interneta;
  • Laganje članovima porodice, terapeutu ili drugima kako bi se pokrile razmere korišćenja interneta;
  • Upotreba interneta je način da se pobegne od problema ili da se ublaže disforična raspoloženja (osećaj beznađa, krivice, anksioznost, depresija).

Stručnjaci izdvajaju četiri specifična tipa zavisnosti od Interneta, i to:

  1. Opsednutost sajberseksom (Cybersexual Addiction)
  2. Virtuelna najbolja prijateljstva (Cyber-Relational Addiction)
  3. Igranje na mreži (Net Gaming)
  4. Prezasićenost informacijama (Information Overload)

Iskreno, ne bih ih izdvajala od bilo koje druge vrste zavisnosti, i čini mi se da su samo modulacije svih onih adikcija koje već odavno postoje, samo što su modifikovane ili „posredovane“ upotrebom interneta.

Osobama koje ne žele da se uhvate ukoštac sa svojim psihičkim poteškoćama i problemima, internet zaista može odlično da posluži kao neka forma „poštapalice“ u onoj meri i upotrebi koja osobi odgovara ili treba, bilo da je to trenutno smanjenje anskioznosti (koje je dugoročno gledano pospešuje), podizanje adrenalina, bežanje od problema, „metoda“ kojom ćemo “uspešno” odlagati obaveze (prokrastinacija), sabotaža sopstvenog uspeha, predmet opsesivnih misli, i sve drugo što mi sad više ne pada na pamet.

Internet nam je svima značajno promenio živote. Sam po sebi, internet se ne može smatrati „zlom savremenog doba“, naročito ako se uzme obzir koliko nam je svima olakšao svakodnevni dolazak do bitnih informacija,  povezao nas sa svim mogućim najudaljenijim tačkama ove planete, sa dragim ljudima koji ne žive tako blizu i ne možemo da ih vidimo kad god poželimo; možemo i račune da platimo preko interneta i ne gubimo sate u redovima u nekoj pošti, studenti mogu većinu konsultacija da obave on-line, većinu poslovne komunikacije opet možemo da obavimo na ovaj način …ima još milion dobrih strana interneta i dokaza da nam je zaista olakšao život. Ono što mene više okupira kad pomislim na raširenost korišćenja interneta su neke sasvim druge stvari.

Većina nas se verovatno našla u situaciji da ima sagovornika koji nije sposoban da učestvuje pažljivo u komunikaciji jer veliki deo svojih moždanih aktivnosti usmerava svom mobilnom telefonu preko koga „apsolutno i neizdrživo“ mora da vidi šta ima novo na nekom od svojih profila na nekoj od „društvenih mreža“. Nekad smo možda i mi bili takav (ne)sagovornik (ja jesam, priznajem!). Da li ste se ikada zapitali da li je naziv „društvena“ mreža adekvatan bilo kojoj od istih?! Pretpostavljam da se većina vas našla u nekoj neverovatno fenomenalnoj i interesantnoj situaciji, druženju, slavlju, čemu god, i nije odoleo/la tome da istog momenta podeli to sa svojim FB-„prijateljima“ i grozničavo ispisuje statuse u formi izveštaja o svom provodu ili kači slike koje treba da budu reportaža tog ludog provoda. Možda ste isto tako nekad svesno odlučili da ćete uživati u trenutku i nećete kvariti i smanjivati intenzitet tog uživanja rasipanjem pažnje na korišćenje uređaja koji treba tu vest da lansiraju u etar. A da li se nešto uopšte desilo ako nije objavljeno na internetu?!

Tu dolazimo do važnog pitanja – ko je stariji, koka ili jaje…Da li je otuđenost kao pojava koja sve više muči savremenog čoveka, tog istog čoveka „oterala“ u cyber-svet virtualnog življenja, ili su sva ta čuda tehnike uticala na to da se ljudi sve više otuđuju, i sami od sebe i jedni od drugih. Da li upravo ta grozničava potreba čoveka da svako osećanje, razmišljanje, doživljaj, mišljenje, stav, reakciju na vest i slično, možda samo predstavlja ogromni čovekov vapaj za bliskošću?! Da li ga čini manje usamljenim, manje otuđenim i manje praznim, ako popunjenost njegovog profila na nekoj od mreža govori suprotno?! Da li brojnost raznoranih citata velikih misli velikih pesnika, pisaca i mislilaca, koja toliko upada u oči, govori o nasušnoj potrebi čoveka za duhovnošću, kulturom, obrazovanjem, lepotom, istinom, osećanjima?!  Da li milioni takvih misli koje danas možete da pročitate olako na internetu mogu da zamene jedno čitanje jedne zaista dobre knjige?! Može li chat da zameni razgovor živim rečima?! Može li poruka da zameni zagrljaj?! Možete li da pogledate svog prijatelja u oči njegovog profila i da vidite kako se on zaista oseća?! Može li čitanje redova i redova saveta i usmerenja za življenje boljeg i kvalitetnijeg života da zameni jedan kvalitetan razgovor sa stručnjakom, konsultaciju ili seansu?! Može li internet da popuni sve praznine u našim srcima, mislima, osećanjima, očima, rukama?! Mislite o tome…

Olivera Milutinović