Ovaj tekst piše osoba koja je veći deo svog života provela na dijetama, specijalnim režimima ishrane namenjenim mršavljenju, nego što je normalno jela. Kad se pročita prva rečenica mogli biste da pomislite da je ta osoba održavala savršenu liniju, međutim, problem je što nije normalno jela ni kada nije bivala na tim specijalnim režimima :). Apetita mi nikada nije nedostajalo ( više o jedina dva iskustva kada sam ga izgubila možete da pročitate OVDE), a u nekim periodima života ni emocionalne gladi. Upravo zato imam želju da ovaj tekst napišem sa dubokim razumevanjem i prema sebi i prema svakome ko je ikad osetio tu zjapeću rupu gladi koja se ničim ne može utoliti (ali se u pokušajima utoljavanja sebi i svom zdravlju itekako može nauditi).

Jedna od osnovnih fizioloških potreba sa kojom se rađamo jeste potreba za hranom, koju osećamo kao glad, a koja dolazi iz nagona za preživljavanjem. Veoma je jednostavno, ko hoće da preživi, mora da se hrani. Otkud onda toliko raznoraznih poremećaja koji se vezuju za ishranu, kad je fiziološki sve savršeno uređeno – telu nedostaje energije, šalje signal koji mi čitamo kao glad, posežemo za hranom, u toku hranjenja osetimo sitost, znak da stanemo?! U tom grmu leži zec iz ovog teksta. Postoji mnogo poteškoća sa kojima se ljudi mogu susresti a u vezi sa hranjenjem. Nažalost, prilično se teško i rešavaju, jer jedino što stvarno moramo kako bismo preživeli jeste da se hranimo, i onda sve vrste izazova i iskušenja bivaju više puta dnevno na našem tanjiru, pored hrane. Sva privremena rešenja, ukoliko se ne susretnemo sa svojim najdubljim emocijama i uzrocima bilo emocionalne gladi, bilo gubitka apetita, neće nam mnogo pomoći, držaće vodu dok majstori odu.
Oralna faza razvoja i emocionalna glad
Prvi kontakt koji dete ima sa majkom vezan je za hranjenje, a osim hrane beba koja doji ostvaruje dodir sa majkom i oseća ogromnu prijatnost. Prijatnost koju beba oseća iz tog kontakta sa majkom, preteča je svih prijatnih emocija koje će osoba osećati kasnije u životu. Prva faza razvoja se otuda i zove oralna faza, jer je bebin kontakt sa svetom uglavnom ostvaren preko usta. Oralni kontakt deteta sa svetom prvo je vezan za hranjenje, a kasnije i za istraživanje – znate i sami da dete ima tendenciju da sve što dohvati stavlja u usta. Većini majki je poznato da beba veoma često traži dojku ne samo kad je gladna, nego i kad treba da se umiri, uspava, i slično.
Ovaj prvi kontakt majke i bebe u realnosti ne može da bude baš tako bajkovito savršen. Majka ne ume uvek da raspozna da li je beba gladna ili traži nešto drugo, ne može uvek ni da odgovori kada je beba gladna sad i odmah, tako da u stvarnosti imamo jednu šarenoliku sliku koju beba u svojim očima ume jedino da razdvoji u dve slike – crnu i belu. U najranijim danima u bebinom doživljaju postoje dve majke, dva objekta, jedan je dobar i uvek je tu da je mlekom, toplinom i ljubavlju nahrani, a postoji i ovaj drugi koji sa njom nije u skladu i ne ume da zadovolji njene potrebe. U bebinom emotivnom doživljaju sveta smenjuju se prijatnost i neprijatnost, preteče svih ostalih emocija koje će osoba u životu osećati. Mislim da već sada svima postaje jasna ta uska veza između emocija i hrane. Na samom početku naših života, hrana i jeste emocija. Spoljni svet unosimo u sebe oralno i na osnovu toga osećamo ogromnu prijatnost ili ogromnu neprijatnost.
Dešava se u nekim slučajevima da beba doživi više neprijatnih iskustava u ovoj prvoj fazi razvoja, iz ovih ili onih razloga, ili pak da se desi nekakva trauma koja kao pojedinačan događaj ostavlja nekakav pečat na psihu deteta i nadrasta svu gomilu prijatnih iskustava koje je beba imala. Jedna od posledica takvih doživljaja može biti i da osoba kasnije razvijeemocionalnu glad koja se karakteriše time da u stresnim i kriznim situacijama u životu osoba nekontrolisano i uglavnom nesvesno poseže za različitim načinima da „unese u sebe“ što više dobrih objekata, i obezbedi sebi što više „prijatnih“ emocija, a neprijatne „zatrpa“.
Osim jedenjem koje jeste tema ovog teksta, emocionalnu glad osoba može težiti da zadovolji na razne načine – cigaretama, alkoholom, kupovinom, punjenjem novčanika, narkoticima, slatkišima, proždiranjem znanja, knjiga, promiskuitetnim proždiranjem što više partnera, gomilanjem materijalnih bogatstava…
Kada emocionalnu glad težimo da zadovoljimo hranom, onda se to naziva emocionalnim jedenjem, sklonošću da onda kada nismo fiziološki gladni posežemo za hranom (najčešće određenim vrstama „utešne hrane“ – čokoladama, grickalicama, kombinacijom slatkih i masnih proizvoda) čime:
  • Privremeno i nefunkcionalno popunjavamo emocionalnu prazninu koju osećamo;
  • Zatrpavamo svoja neprijatna osećanja sa kojima ne umemo da se izborimo i radije ne bismo da ih osećamo;
  • Prividno i opet kratkotrajnog se punimo prijatnim emocijama koje nam nedostaju i koje ne umemo sebi da obezbedimo na ispravan način.

Emocionalno jedenje

Živimo u eri kada su obline, višak kilograma, a kamoli tek ozbiljnija gojaznost, skoro jednako nepoželjni koliko i neka smrtonosna bolest. S jedne strane, svetsko tržište vrši teror nad svakim od nas da budemo vitki i savršeno oblikujemo svoja tela, postignemo večnu mladost, očuvamo večno zdravlje, i po mogućnosti umremo posle svog stotog rođendana srećni, uspešni, bogati, mladi, zdravi i savršenih tela. Kao da nam nije dosta izazova i bez toga.

U celom tom teroru današnjeg vremena ima nas emocionalno gladnih. I čim dođe stani-pani situacija, stres, krizni momenat, uzbuna u sistemu, umesto da gledamo da se saberemo, pomognemo sebi da što bolje prebrodimo, suočimo se sa svojim osećanjima, mi hvatamo krivinu zvanu „opsednutost hranom“, a ovo naročito postaje intenzivno i preplavljujuće baš kod ljudi koji stalno bezuspešno muče sebe raznim dijetama u želji da se konačno oslobode tog viška kilograma. Kreće opsesivno razmišljanje o hrani, pregovaranje sa sobom, emocionalno ucenjivanje sebe, glad, glad, glad, glad… Naša ruka sama ide prema toj divnoj utešnoj hrani, naše oči svuda oko sebe vide samo pite, čokoladice i čips, naša usta luče pljuvačku kao da godinama ništa nismo jeli iako samo što smo napunili želudac, a nakon tog prvog toliko željenog zalogaja i ukusa tog „zabranjenog voća“ nastavljamo da se nesvesno halapljivo punimo i punimo sve dok ispred nas ima i poslednje mrvice. Nesvesno smo jeli, i nesvesno se i prepunili. Želudac počinje da boli, jer i taj mišić ipak ima svoje granice rastezanja, počinjemo da osećamo prejedenost, prepunjenost hranom, manjak energije, usta nam se suše, stomak nam se nadima, i počinjemo da se osećamo loše. Osećamo se fizički loše jer smo počinili zločin nad svojim telom, ali se osećamo i psihički loše jer smo počinili zločin nad svojim emocijama – nismo ih čuli, nismo ih razumeli, hteli smo da ih se rešimo. A osećamo i krivicu, jer znamo kuda vozi ovaj voz. U najgorim scenarijima osećamo i mržnju i samoprezir prema sebi.

Ako čitate ovo a nikad niste ovako nešto doživeli, zahvalite se na tome. Ako jeste, onda znajte da niste jedini i da niste sami i da NISTE KRIVI. Najvažnije, znajte da i ovo možete da rešite ukoliko to želite, sami ili uz stručnu psihološku pomoć.

Sve znam ali ne znam odakle da krenem…

Za početak, ukoliko razumete ovaj tekst, onda vam je jasno da svaki put kada posegnete za hranom na opisani način zapravo želite da u sebe unesete onu „dobru majku“ sa početka teksta, dakle, zapitajte se – KAKO želite da se osetite. Kako se jedna beba oseća kada je u toplom i rajskom majčinom zagrljaju dok pije mleko, oseća maminu blizinu, maminu ljubav…?! Najverovatnije se oseća zaštićeno, sigurno, voljeno, bezbedno, ušuškano… Sami napišite svoju listu. A onda razmotrite zašto se trenutno u svom životu tako ne osećate i šta možete da uradite povodom toga.

Drugo što možete da uradite jeste da vežbate SVESNO jedenje, a to znači da za početak vežbate prilikom redovnih obroka, izaberete neki obrok za koji imate dovoljno vremena, i prisutno, aktivno, svesno, potpuno fokusirano jedete svaki svoj zalogaj. Žvaćete polako, obraćate pažnju na to da osećate miris, ukus hrane, teksturu hrane u ustima, osvestite uživanje u hrani, osećate kako hranu gutate i svesni ste da ona sada ide dalje svojim putem do želuca, da vas hrani i da je funkcija tog hranjenja da pružite svom telu sve što mu treba da bi preživelo. Time dajete sebi dovoljno vremena da osetite sitost i pravi trenutak da stanete sa hranjenjem. Uz vežbu, svesno jedenje polako proširujete na sve ostale obroke, a onda vremenom počnete da primenjujete isto to i u trenucima kada iz emocionalne gladi posežete za hranom.

Kombinujete ova dva pristupa.

Ponavljate.

U međuvremenu, dok ne skinete taj višak koji vas toliko žulja, učite da prihvatate i volite sebe i sa viškom kilograma, pokušajte da uživate u svojim oblinama, i prestanite da uslovljavate svoju ljubav prema sebi. Današnji dan se više nikada neće vratiti.

Mislite o tome,

Olivera Milutinović