Ovo su moji odgovori na pitanja novinarke Kristine Malešević za Večernje novosti 26.12.2018.

1. Koliko penzionerima znači da tokom velikih praznika ne budu sami, posebno kada je reč o velikim praznicima?
Rekla bih da je to individualno pitanje za svakog penzionera ili penzionerku ponaosob. Prvenstveno, to zavisi od toga kakav su život vodili, koliko su pažnje inače u životu posvećivali odnosima sa drugima, zatim, na kojem mestu su im se odnosi sa drugima nalazili na listi prioriteta, koliko su dece imali, kakve su odnose sa njima uspostavili, ali i uspeli da te odnose održe kada su deca odrasla. Pored toga važno je i da li su i kako negovali prijateljstva, da li su im prijatelji živi, a nije zanemarljivo ni to koliko su trenutno vitalni, aktivni, pokretni, kako ih zdravlje služi, I kakav im je trenutno kvalitet života. Treba imati na umu da današnji penzioneri pripadaju generacijama koje su mladost, a mnogi i zrelo doba provodili u nekim malo drugačijim vremenima, kada se malo opuštenije živelo, manje radilo, imalo se više vremena za druženje, prijateljstva, zabavu, putovanja. Današnji tempo života je potpuno drugačiji i umnogome otežava uzajamno razumevanje među generacijama, naročito po pitanju redovnosti viđanja I posećivanja.
Ono što je ipak zajednički svim ljudima jeste urođena ljudska potreba za povezivanjem, za drugim ljudima, za bliskošću, za pripadanjem, I može se reći da je ova potreba naročito izražena u prazničnim danima, posebno o velikim praznicima, koji većinu ljudi i dan danas svakako asociraju na dom I porodicu kao mesto okupljanja, svijanja gnezda. Samim tim, bez obzira na individualne razlike, rekla bih da u najvećem broju penzionerima mnogo znači da praznike ne provode sami, naročito ako veći deo godine provode upravo tako.

2. Gde je granica između zahteva da deca budu sa njima i da ne budu usamljeni i zahteva njhove dece da slobodno vreme posvete svojoj porodici i deci? Kako napraviti balans između toga?
Tu dolaze u priču one generacijske razlike i jazovi koje sam malopre pomenula, a svakako i neke specifičnosti uzrasnih doba o kojima razgovaramo. Prirodno je da u starijim uzrasnim dobima postoji veća potreba za porodičnim okupljanjima i obeležavanjem praznika u okviru doma i porodice, kao što je prirodno da mlađe generacije žele da konačno daju sebi malo oduška od svakodnevnih napornih poslova i obaveza, i žele da praznike provedu zabavljajući se sa svojim društvom. Balans se može napraviti ako sa obe strane postoje volja I želja za međusobnim razumevanjem I uvažavanjem prilično različitih potreba. Ako tako nešto postoji, onda će se lako naći rešenje koje će odgovarati svima, i koje ne mora nužno da bude ono koje svakoj strani najviše odgovara. Naravno, ovde moram da pomenem opet individualne razlike, jer će rešavanje ovakvih suprotstavljenih zahteva u najvećoj meri odražavati nekakve porodične kapacitete da se nose sa konfiktima I rešavaju teškoće i probleme na ovaj ili onaj način. Kao u staroj narodnoj: “Ne goji se prase pred Božić”, ne možemo ni u ovoj priči očekivati da će povodom praznika loši odnosi i komunikacija odjednom da se pretvore u bajkovito lepe, već naprotiv, možemo očekivati baš dramatična pogoršanja odnosa, upravo zbog pritiska povodom praznika i čitave te euforije. Nerealna očekivanja bilo sa koje strane umeju itekako da utiču na to.

3. Kako ispravno nastupiti pred praznike koji nam dolaze i napraviti ravnotežu između posvećivanja svojoj porodici i posvećivanja pažnje starijim roditeljima (bakama i dekama)?
Svaki čovek zna da je uvek najbolje rešenje ono koje nam nekako unosi mir u dušu I sa kojim smo osigurali spokojan san. U tom smislu, naravno da naša aktuelna porodica, tzv.sekundarna, ima prioritet nad primarnom porodicom, onom u kojoj smo se rodili. Kad kažem da ima prioritet, to naravno ne znači da nećemo posvećivati pažnju roditeljima, bakama, dekama, već da ćemo se unutar naše porodice dogovarati o raspodeli vremena I pažnje. Tu ulaze u priču razni faktori, od finansijskih resursa kojima raspolažemo, uzrasta I potreba dece, udaljenosti naže primarne porodice, broja slobodnih dana kojima raspolažemo za praznike. Nisu iste kategorije odlučivanja između onih koji u istom gradu treba da odu na porodični ručak, ili naprave i organizuju porodični ručak, i onih od kojih se očekuje da na primer putuju u udaljeni grad sa bebom, po zaleđenim putevima. Oni koji su dobro izvežbali svoje sposobnosti odlučivanja, i zrelo i odgovorno se odnose prema svom životu, sasvim će lako naći pravo rešenje i u ovim situacijama. Ostalima kojima to slabije ide, biće malo teže, ali kao što rekoh, mogu uvek da se vode mirnim snom i spokojem u duši. Najvažnije što bih svakome posavetovala jeste da pokušaju da nekako neutrališu tu silnu tenziju koja se stvara zbog pritiska da svi budu srećni za praznike, da obrate pažnju na svoja osećanja I svoje potrebe, kao i na osećanja i potrebe ljudi koje vole, i onda sam sasvim sigurna da će praznike provesti na najbolji mogući način.

4. Da li stariji mogu padati u depresije zbog zanemarivanja od strane dece i da li ima preterivanja i u njihovim zahtevima?
Bilo bi veoma opasno prebacivati odgovornost za svoje psihičko stanje na druge, u ovom slučaju na decu. Depresija u ovom starijem uzrastu prvenstveno može da nastupi ako osoba sa ili bez jasnog i svesnog preispitivanja oseća da nije vodila život kakav je mogla ili želela, i na neki način, umesto u sadašnjosti živi u prošlosti u svim tim svojim neiskorišćenim prilikama. Što smo ispunjeniji život živeli, to će I naša starost biti vedrija, spokojnija, bićemo zadovoljniji I ispunjeniji, a imaćemo I kapaciteta da uživamo u životima svoje dece i unuka. Starost nažalost ume da bude I sebična, naročito u zahtevima I nastojanjima da nam deca nadoknade sve ono što smo mi u životu propustili tako što će sa nama provoditi našu starost. To je neka vrsta emocionalne manipulacije, koja nikome ne koristi, naprotiv, veoma je štetna I opasna, I može da uništi mnoge živote. Veoma je teško pomiriti se sa sobom I životom, odtugovati propušteno I izgubljeno, ali je u tom bolu jedina šansa da prihvatimo sebe, svoj život, svoje godine, svoju odgovornost, i da iskoristimo makar tu sadašnjost koju jedinu imamo. Moj savet je dakle: i kad ostarite, živite, najbolje što umete, i pustite i vašu decu da žive.

5. Šta predlažete kao alternativu kako se penzioneri ne bi osećali usamljeno tokom praznika, da li su to druženja sa penzionerima, sa prijateljima?
Naravno, ima li lepšeg druženja I zabave nego baš sa ljudima koji su nam slični, sa kojima smo se izabrali, sa kojima delimo interesovanja, sklonosti, potrebe, pa i mogućnosti. Naročito da će nekima značiti da takva neka okupljanja sami organizuju, ukoliko za to imaju mogućnosti, umesto da se oslanjaju isključivo na decu. Sama jedna organizacija takvog jednog okupljanja možda će im baš uneti u život osećaj smisla, kao i osećaj osvežene moći, ali i uzbuđenja i radosti.
Na kraju, ipak bih pored svega rečenog naglasila da svuda oko nas postoji po neki deka ili baka koji su sami, zaista sami, bolesni, nemoćni, i kojima zaista nema ko ni u čemu da se nađe i pomogne. Ako bi svako od nas za praznike iskoristio priliku da obraduje samo jedno takvo usamljeno i ostarelo srce, mislim da bi ovaj svet zaista postao u tom jednom danu ili noći, mnogo bolje mesto.
Dok slavite, praznujete, veselite se, odmarate, radujete se, sve ćete to uvećati ako delite sa drugima. Želim vam praznike u kojima baš vi širite ljubav, videćete da će vam se mnogostruko vratiti.

Olivera Milutinović