Pedesetih godina XX veka Džon Bolbi uvodi u psihologiju teoriju afektivnog vezivanja, ne tako što je otkrio neku posebnu vrstu vezanosti deteta za majku, već na drugi način shvatajući prirodu te vezanosti. Napravio je revoluciju smatrajući da se dete emotivno vezuje za majku (ili osobu/osobe koje imaju materinsku ulogu) ne zbog toga što ona zadovoljava njegove primarne potrebe (potrebu za hranom), ne zbog toga što ona omogućava rasterećenje od bolne napetosti nagonskih impulsa, već zbog toga što je vezivanje primarna detetova potreba.

Bolbi je takođe smatrao da kvalitet ovog afektivnog vezivanja zavisi od stvarnog iskustva odojčeta, odnosno od kvaliteta stvarne materinske nege, njene senzitivnosti i responzivnosti, kao i da se na osnovu tog iskustva stvaraju individualne razlike, tj. stilovi afektivnog vezivanja, kao osnova socioemocionalnog razvoja i budućih interpersonalnih odnosa.

Dakle:

  • vezivanje je primarna, urođena ljudska potreba – rođeni smo da volimo;
  • u odnosu odojčeta sa odraslom osobom koja o njemu brine po rođenje, dete stvara sliku o sebi, sliku o drugima, svoj stil vezivanja koji će razvijati kasnije u životu u međuljudskim odnosima – volećemo onako kako smo naučili da se to radi u najranijem detinjstvu.

Na osnovu ove teorije razvijana su dalja istraživanja i dokazivane ili odbacivane nove teze i modeli. Prema Kim Bartolomeu, postoje četiri kategorije stilova vezivanja i odnosa uopšte:

  • Osobe sigurnog stila vezanosti imaju visoko samopouzdanje, pozitivan stav prema drugima i ostvaruju intimnost u odnosima. Ove osobe imaju ravnotežu potrebe za vezivanjem i potrebe za autonomijom. Njihove partnerske odnose odlikuju bliskost, međusobno poštovanje, uključenost i otvorenost. Imaju realnu sliku o partneru. Konflikte rešavaju konstruktivno;
  • Osobe preokupiranog stila vezanosti su, kako sam naziv kaže, preokupirani odnosima, odnosno, imaju preteranu potrebu za bliskošću. U vrednovanju sebe veoma zavise od drugih, pa partnerski odnos za njih ima izuzetnu važnost. Često su u vezama jer ne mogu da budu sami. Lako se zaljubljuju, idealizuju partnera i novu vezu. Bes, strast, ljubomora i posesivnost predstavljaju glavne karakteristike njihovih odnosa. Investiraju u vezu više od partnera, ali su i dominantniji, zavisniji i zahtevniji. Teško doživljavaju raskid, pa često ostaju u vezama uprkos ozbiljnim problemima;
  • Osobe bojažljivog stila vezanosti imaju nisko samopouzdanje i veoma su usredsređeni na sebe. Kod njih postoji konflikt motiva: imaju izraženu potrebu za bliskošću, ali izbegavaju vezivanje zbog straha od ostavljanja i povređivanja. Teško im je da se uključe u vezu, a kada se uključe, pasivni su, zavisni i više investiraju u vezu od partnera. Nesigurni su u vezi i skloni su da za probleme krive sebe. Retko otvoreno komuniciraju i ne pokazuju svoja osećanja. Izbegavaju konflikte. Raskid im pada teško jer se plaše da nikada neće naći novog partnera;
  • Osobe odbacujućeg stila vezanosti imaju visoko samopouzdanje i kompulsivno oslanjanje na sebe. Imaju povećanu potrebu za autonomijom i umanjuju značaj vezivanja. Ulažu se u posao i materijalne stvari, više nego u intimne odnose. Njihove partnerske odnose karakteriše nedostatak intimnosti, bliskosti, otvaranja i izražavanja emocija. Manje ulažu u vezu od partnera. Izbegavaju emocije i konflikte. Kako ne traže podršku od partnera, tako i ne reaguju na zahteve za podrškom i znake zavisnosti od partnera. Plaše se posvećivanja i brzo osećaju dosadu ili se osećaju kao da su u zamci.

Ako malo bolje razmislite o vezama koje ste stvarali,može se desiti da odmah uočite da one uglavnom spadaju u jednu od kategorija. Može se desiti i da ste, prolazeći razne životne i razvojne promene, prošli i kroz više različitih vrsta odnosa. Kako god bilo, ukoliko se ne nalazite u ovoj prvoj grupi, možda je vreme da odvojite malo vremena da porazmislite o partnerima koje ste birali, odnosima koje ste stvarali, problemima sa kojima ste se suočavali. Može se desiti da se plašite uglavnom dve stvari:

  • bliskosti koja će vas progutati i ugušiti i/ili
  • odbacivanja/odbijanja.

Sve vrste odnosa koje stvarate onda su varijacija na temu i načini da ove strahove prevaziđete. Da li biste onda mogli da kažete da zaista volite?!

Ako se nečega plašite, onda pođete od pretpostavke da će se baš to i desiti, pa prema starom dobrom samoispunjavajućem proročanstvu, tako birate, ponašate se, stvarate odnose, i dovedete do toga da se tako i desi, i BUM (!) – Vaša teorija je potkrepljena. Onda to nazovete sudbinom i milina jedna.

Da slika bude još upotpunjena, hajde da se vratimo u sadašnji trenutak. Živimo u XXI veku, poprilično otuđeni, zahuktalo se trudimo da zaradimo, da uspemo, da budemo bolji, uspešniji, lepši, mlađi, vedriji, srećniji… Vreme je novac, ljubav je luksuz, prijatelji su online, deca su obaveza, SLOBODA I PRAVA SU NA PRVOM MESTU. Meni se nekako čini da u tom grmu leži zec. Ono dobro poznato JA stalno se nameće. JA imam prava i JA želim slobodu. Ne znam tačno ko sam i šta želim, i nemam vremena da razmišljam o tome. Ne umem da postavim granice. Najbolje je onda da oko sebe postavim bodljikavu žicu. Tako ću biti slobodan/na, sa vidljivim (i bodljikavim) granicama da me niko ne bi ugrožavao, tako ću biti zaštićen/a, i nažalost, tako ću biti SAM/A. Nikad više samaca, nikad više razvoda i rastanaka. Neguje se poslovni i trgovački pristup razmene: ti meni – ja tebi, koliko para – toliko muzike. Kada bi još postojala mogućnost da se nekim ugovornim aktom obe strane obavežu na zagarantovano voljenje do kraja života, možda bi se tada i usudili da vole. Zar ne zvuči nekako tužno?!

Kao i u svemu drugom, mora se krenuti od tog već pomenutog JA – za početak ga zaista VIDETI takvo kakvo jeste. Onda ga zaokružiti, stabilizovati, ojačati, urediti, prečistiti. Kada ste svoji, zreli i stabilni, onda su Vaše granice jasno postavljene. Kada su Vaše granice jasno postavljene, drugima su vidljive i lakše ih je poštovati. Tada se smanjuju iracionalni strahovi koji Vas sprečavaju da ostvarite bliskost. Tek tada se možete PREPUSTITI ljubavi, ne u smislu izgubiti sebe, predati se volji drugog, odustati od svoje slobode. Prepustiti se znači doneti svesnu i zrelu odluku da volite drugo biće, da delite sa drugim bićem, da verujete drugom biću, da ga smatrate vrednim i dragocenim koliko i sebe.

Ulaganjem u sebe gradimo put do ostvarenja zdravijih odnosa sa drugima. Nije lako, i nije zagarantovano. Da, ljubav je RIZIK. Da, može da ZABOLI. Da, niko ne može da predvidi kako će da teče i koliko će TRAJATI. DA, VREDI SVAKE MRVE TRUDA.

Mislite o tome.

Olivera Milutinović