Često se priča o strahu od odvajanja, a veoma retko o želji za odvajanjem. A da nema želje, otkud bi bio strah?!

Iz želje se može nekad saznati više nego iz osećanja straha, jer u toj želji neretko leži i unutrašnji konflikt.

Ako osoba želi da se odvoji da bi od nečega pobegla, ili nešto izbegla, odvajanje neće ići ni brzo ni lako. Naprotiv, biće i onemogućeno. To od čega osoba beži postaće njen sržni unutrašnji progonitelj, te će tek tu nastupiti teškoće sa odvajanjem.

Čini mi se da postoji još jedan paradoks, povezan sa prethodno rečenim: što su rani objektni odnosi stabilniji i zdraviji, to će odvajanje ići lakše. I usko povezano s tim, u ranom razvoju proces separacije više zavisi od osobe OD KOJE se odvaja, nego od onog KO SE ODVAJA.

Odvajanje (separacija) je jedan od najznačajnijih psiholoških procesa, odvija se od samog rođenja, koje i predstavlja prvu separaciju, i stalno se ponavlja i obnavlja, kroz sve razvojne faze i cikluse.

Nužnost zadatih razvojnih sila svaku ličnost ponovo i ponovo vraća na proces odvajanja.

Čini mi se da nikad do u današnje vreme (a nikad se više nije pričalo o slobodi, nezavisnosti i individualnosti) nije bilo većih teškoća sa odvajanjem. Milion je razloga, i mozda ću tek pisati o tome.

Za kraj ovog promišljanja na temu, čini mi se da postoji jedan značajan doživljajni aspekt onog razvojno najkasnijeg odvajanja, onog konačnog putovanja u zrelost, a to je DOŽIVETI (ovde mislim na “imati doživljaj”) BITI SAM, suštinski osetiti, pojmiti, osvestiti, doživeti taj pojam SAM/A. Pored ostalog, današnjem čoveku je zaista otežano da tako nešto doživi. Samo pokušajte da zamislite te nevidljive strune svih naših “privezanosti”.

Mislite o tome,
Olivera Milutinović