Ukoliko ste odmah pomislili nešto tipa “Beži koliko te noge nose”, onda ste na pravom mestu! 

Reših da se našalim na samom početku, ukazujući na samo jedno od mnogo raširenih iracionalnih i idealističkih uverenja, da čim krene “frka”, kriza, drama, neslaganje u partnerskom odnosu, to znači da “to nije to” i da treba bežati iz te priče “dok još nije kasno”. Nekako se uvrežilo u mnogim glavama da sa “pravom osobom” sve ide glatko, nekako kao podmazano, kao da se oduvek znamo, kao da se u svemu slažemo i kao što nikad nikome bilo nije. Nije ni čudo da tako pomislimo svi mi zadojeni bajkama u kojima posle trnovitih puteva kroz mračne šume zla i staza punih prepreka, princ i princeza konačno pobede svako zlo, odjednom se nekako stvarno vole, potpuno, kompletno i do kraja života. I niko nam nikad nije napisao bajku o onome “što je i bilo do kraja života”.

***

Kako god da su se dvoje sreli, upoznavali, gradili odnos, bilo da se partnerski odnos postupno razvijao iz prijateljskog, bilo da je “buknuo” iz velike strasti, ili pak započeo romantičnim predstavama iz najlepše bajke ili filma, neminovno je da će u odnosu nastupiti i trenutak krize. Kao što nema te životne priče koja ne podrazumeva postojanje problema, ni osobe koja neće osetiti turbulencije razvojnih promena, tako nema ni odnosa koji će nam sve dati, pružiti, ispuniti nas do te mere zadovoljstvom i učiniti nas “srećnim do kraja života”. Kako je prirodno da se svaka osoba menja nezaustavljivo, kojim god to tempom bilo, menjaće se i odnosi koje čini. A na svaku promenu koju osoba proživljava, partner će reagovati, na ovaj ili onaj način, te će se i kvalitet odnosa menjati. Sve što je u odnosu, uvek je zasnovano na principu akcija-reakcija.

Neki će promenu doživeti kao pretnju za odnos, i gledaće da po svaku cenu, kontrolišu partnera pokušavajući da promene zaustave. Neki ljudi će pokušavati da zaustave bilo kakav sopstveni razvoj, kako bi partnerski odnos ostao nepromenjen, “zamrznut” takav kakav je.  S koje god strane da krene, tenzija kreće da raste, konflikti se dešavaju sve češće, komunikacija postaje otežana, ili neadekvatna, zasićena neprijatnim emocijama, i eto nas časkom u onom mračnoj šumi sa početka priče.

Partnerstvo može ući u krizu zbog brojnih razloga, ali najčešće ne zbog različitosti partnera (njihovih karaktera, ciljeva, sistema vrednosti – svakako da su nas ipak i spojile nekakve sličnosti pre nego razlike), već zbog neadekvatne komunikacije između partnera, a posledično i iskrivljene percepcije samog odnosa.  Sliku komplikuje i pozadina – prošla iskustva obe osobe, iskustva iz primarnih porodica, neraščišćeni odnosi koje su sa sobom doneli u odnos, nerazrešene emocije iz ranijih faza razvoja. Posmatrano na zreli i zdravi način, reklo bi se da je partnerski odnos idealno tlo da se upravo sve ove pozadinske smetnje lakše uvide i otklanjaju, a veštine prevazilaženja kriza usavrše. Teoretski veoma lepo zvuči, ali kad se čovek nađe u opisanoj slici, često zaboravi zašto je isprva i ušao u taj isti odnos, pa posegne upravo za onim najmanje željenim i nisko vrednovanim stranama svoje ličnosti. Da vidimo onda kako to obično biva i otkud mi uopšte u tom odnosu…

A kako je sve počelo…

Najčešći scenariji počinju manje više na slične načine – srele su se dve “fantazije” – Njegova i Njena. On je divan, ona je čarobna, oboje su jedno drugom sve nekako baš ono što su se nadali da će “naći” u drugome. Ljubav je odjednom najvažnija stvar na planeti zemlji, percepcija je blago zakrivljena na onu pozitivnu stranu, svet je lepši, i život je lakši, i “sve ćemo MI lako”.

Čuvena faza medenog meseca ne zove se tako zabadava. Može trajati i duže, ali je svakako ograničena i mora da prođe. “MI” počinje da gubi sve one boje zvezdane prašine, a dva “JA” počinju da rastu i postaje im sve tešnje i tešnje. Princeza ostade bez cipelice, a princ se odjednom pretvorio u žabu.

…kako se zakomplikovalo…

Kada realnost zakuca na vrata, u priču ulaze i one “druge polovine” obe osobe, koje prete da se nadviju nad čitav odnos kao dve mračne senke. U jednom momentu postoji opasnost da nadvladaju te mračne strane, ali se, u zavisnosti od zrelosti i razvijenosti određenih sposobnosti kod oba partnera, i ova faza prevazilazi manje ili više uspešno, te se dolazi do nekakve faze realnosti, kada se osobe počinju videti celovito. Partneri vide jedan u drugome i onu lepotu koja ih je isprva privukla, ali vide i neke mane i nedostatke, i razmatraju šta sa njima. Pravi ples je počeo.

…i šta sad…

Ovo je ona krizna faza koja se može optimalno iskoristiti u cilju rasta i razvoja obe osobe u odnosu. Svako za sebe želi da raste po meri svojih potencijala i mogućnosti, a svako želi da u tom procesu sačuva i odnos. Onoliko koliko poznajemo sebe i koliko smo voljni da se suočimo sa sosptvenim nedostacima koji nam svakako koče prirodni tok razvoja, toliko ćemo moći i da sagledamo mogućnosti sopstvene realizacije u odnosu u kojem se nalazimo. Od ove tačke nastaje zapravo stvaranje partnerskog odnosa, njegovo hranjenje i nega.

Šta nam sve treba…

Neophodni elementi tog odnosa su predanost odnosu, aktivno stvaranje odnosa, kao i usavršavanje pomagala kojima ćemo to raditi, od usavršavanja komunikacijskih veština, preko utvrđivanja potreba, ciljeva i prioriteta u tom procesu, i pojedinačnih i onih zajedničkih.

Ono što nam naročito može pomoći u krizama partnerskih odnosa jeste psihoterapija/savetovanje, kroz:

  • rasvetljavanje iracionalnih uverenja, životnih skriptova ili samoispunjavajućih proročanstava, zahvaljujući kojima su nam prethodna partnerstva neuspešno okončana;
  • razrešavanje nedovršenih poslova iz odnosa koje smo imali u primarnim porodicama;
  • usavršavanje bazičnih sposobnosti za obradu emocija;
  • povećanje tolerancije na frustraciju, pošto je frustracija neizbežni deo ne samo svakog odnosa, već života u celosti;
  • poboljšanje asertivne komunikacije – zdravih načina da partneru saopštimo kako se osećamo povodom određenog ponašanja, bez međusobnog optuživanja i prebacivanja, što podrazumeva:
  • osvešćivanje sopstvenih emocija, učenje zdravih načina da ih izrazimo, kao i da ih “pročitamo” i “prevedemo” i kod partnera;
  • “čišćenje” sopstvenih kontraveština kojima se služimo da na brži i lakši način dobijemo ono što želimo od partnera, u šta spadaju sve vrste i podvrste manipulacije;
  • razvijanje mogućnosti da kao osoba rastemo i razvijamo se do svojih punih potencijala ne ugrožavajući partnera, uz želju da tu mogućnost dozvolimo i omogućimo i partneru.

Gde možemo da stignemo…

Partnerski odnosi imaju svoj prirodni tok kretanja, ali ne treba očekivati da će spontano napredovati natprirodnom lakoćom. Ono na čemu treba aktivno raditi jeste održavanje iskrene podrške i privrženosti jedno prema drugom. Krize i nastaju kada partneri imaju kontinuirano nerealistična očekivanja i zahteve, bilo od partnera, sebe u odnosu, ili od samog odnosa. Sama kriza kao proces koji vodi razrešenju može se samo na neko vreme zaustaviti, bez da se razvija dalje – ili u šansu za bolji odnos ili u završetak odnosa. Sem u ekstremnim situacijama, kada su u pitanju veće disfunkcionalnosti u odnosu, ili kada su životne okolnosti takve da kriza preti da nekoga od partnera životno ugrozi, preporuka je gledati krizu kao šansu i dati priliku i sebi i partneru da se ode korak dalje u odnosu i da se kriza razreši  u korist odnosa. Kakav god ishod bio na kraju, u tom procesu dobitnici su svi koji učestvuju.

Možda više i ne zvuči tako jednostavno, ali je svakako moguće, a tada kada se nađemo na tom putu, onda je opet i čarobno i bajkovito i lekovito, na jedan realistični i zdravi način. Čini se da su braća Andersen namerno svaku bajku završavala na sličnom mestu, tada kada zapravo prestaje bajka, a počinje život.

Mislite o tome…

Olivera Milutinović