Danas smo moj klijent i ja doživeli jednu zaista veoma bogatu seansu, prepunu uvida, koji su se nizali jedan za drugim, sa lepim velikim stankama za razmišljanje, red prorađivanja, red uvida, red ćutanja, malo prorađivanja, opet uvid, i tako čitavo trajanje. Nakon godinu i po dana redovnog rada, veliko je zadovoljstvo za oboje, za oba učesnika u tom velikom i važnom procesu, koji je imao i veoma teške i mučne momente, doživeti ovakav jedan susret. Naravno da neću ulaziti ni u kakve detalje samog rada sa konkretnim klijentom niti u detalje konkretne problematike. Ono što mi je ideja jeste da, uz dozvolu klijenta, podelim jedan od plodova našeg rada zato što možda nekome može koristiti. Rečenica koju je klijent u jednom momentu izgovorio zapravo je i obojila današnju seansu: „Ne mogu da donesem odluku ako nemam pravo na izbor.“ A svaki čovek ima pravo bar na dva izbora, da hoće i da neće.

Na početku beše zamršeno klupko

Često se osobe jave psihoterapeutu za pomoć onda kada u njihovim životima dođe do nekog velikog zastoja, kada duže vremena ne mogu da se pomere, naprave odgovarajuće poteze ili ulože odgovarajući trud i naprave pomak koji već dugo vremena žele u svom životu. Na seanse često dolaze ljudi koji imaju poteškoća sa tim da završe fakultet, daju par poslednjih ili poslednji ispit, žele i imaju uslove ali iz nekog razloga se ne sele od roditelja, ne mogu da se pokrenu da traže posao, da nađu dečka/devojku, da uđu u vezu ili brak, ne mogu da se ulože u nešto u šta jako žele i napreduju u tome (npr. u neki svoj veliki talenat). Načini na koje se ovi problemi ispoljavaju mogu biti različiti, ali danas ću ovde pisati o jednoj grupi ljudi koji imaju nešto zajedničko i kod kojih takav jedan zastoj traje neko duže vreme:

  • na racionalnom nivou osoba nešto silno želi i hoće, zna da ima sve moguće uslove, kao i sposobnosti da i može, i razvila je čitav arsenal obrazaca ponašanja koji služe tome da je nekako privole, a često i nateraju, primoraju, prisile da to nešto uradi, a zatim i kazne i silno namuče onda kad ne uradi;
  • na nivou osećanja osoba mnogo pati, oseća se loše, neuspešno, nemoćno, nesposobno, krivo, pogrešno, uz jednu prateću sliku svega onoga što je u životu „mogao/la da postigne, ali eto nije“ što još više boji sva osećanja natapajućom krivicom;
  • na nivou ponašanja osoba pokazuje samo i isključivo jedno – bez obzira na to što je reč koju najčešće izgovara MORAM, ponašanje pokazuje da NEĆE da uradi to što sve vreme govori da mora (hoće, odnosno, želi i pokušava).

Kao što je i prikazano, postoji jedna velika kompleksnost u doživljaju same problematike i same situacije u kojoj se osoba nalazi. Kad se na to sve dodaju sve moguće osobenosti i razvojne i iskustvene i životne začkoljice, možete onda misliti koliko je složen proces u kojem pokušavate da odmrsite končiće i počnete da pletete. Ono što je najlepše, a što treba strpljivo dočekati, jesu čarobni i oslobađajući plodovi rada, kad se pri kraju procesa u samom doživljaju klijenta stvar toliko pojednostavi i zapravo svede na nekoliko prostih rečenica. A dug je i često mučan put do toga.

Ukoliko se pronalazite u opisu gore, i postoji neka oblast u vašem životu u kojoj duže osećate zastoj, a zaista se trudite i pokušavate da se sa tog mesta pomerite zbog čega ste već dugo vremena iscrpljeni i umorni, ako su reči koje na zadatu temu često izgovarate naglas ili u sebi „ja to moram da…“, ako povodom svega nabrojanog osećate gomilu strašno neprijatnih, opterećujućih osećanja, na čelu sa osećanjem krivice, ako to već utiče na kvalitet celokupnog vašeg života i odnose sa ljudima, ako vam se značajno narušava slika o sebi, osećanje samopouzdanja i samopoštovanja, a jedino što može da se zaključi iz rezultata svih vaših dosadašnjih pokušaja jeste da vi zapravo NEĆETE to nešto što uporno sebi govorite da morate, možda je vreme da razmislite i o tome da potražite stručnu podršku. Iz ugla mog iskustva ona vam može biti zapravo najkorisnija da biste obradili neka od veoma neprijatnih i teških osećanja, vodeći vas ka tome da počnete manje uslovno da prihvatate sebe, i da svoje odluke počnete da donosite iz jedne bolje, odgovornije i samosvesnije, a iznad svega, slobodnije pozicije.

Vežbica 

Ukoliko još uvek niste daleko otišli u zastajanju, ali se delimično pronalazite u nekim do gornjih opisa i imate tendenciju da se duže vremena mučite sa nečim što bi zapravo moglo mnogo više glatko i brzo da se sprovede, onda predlažem da neko vreme primenjujete ovakvu jednu vežbu i da pratite zatim da li će biti nekih promena. Preporučujem da počnete sa nekim manje značajnim za vas stavkama, nekim malim svakodnevnim stvarima koje želite da promenite u sopstvenom životu ali vam se čini da vam nikako ne ide.

Predlažem da zastanete i sa sobom porazgovarate na jedan drugačiji način:

  • da uzmete u obzir mogućnost da postoje neki unutrašnji razlozi koje ste prevideli a koji su dovoljno važni i zbog kojih izričito NEĆETE da trenutno uradite/promenite/postignete ___________________;
  • pokušate da izlistate sve te moguće razloge i pridodate ih svim onim sa one „pozitivne“ liste, tako da napravite svoju kompletnu ZA I PROTIV listu, a zatim polako pokušate i da stupite u kontakt sa svojim suprotstavljenim osećanjima na zadatu temu, da na primer to nešto želite ali se istovremeno plašite, i sl.
  • da prvo sebi kažete, pa onda neko vreme boravite sa tim, pa probate da razumete, a posle nekog dužeg perioda ponavljanja i OSETITE da vi zapravo i ne morate ništa, pa ni da uradite/promenite/postignete ___________________;
  • da na kraju sa punom svešću da imate IZBOR da uradite ovako ili onako, ponovo razmotrite svoju želju i donesete odgovarajuću odluku da li da uradite/promenite/postignete ___________________.

Zašto?!

Poenta ovakve jedne vežbe nekada može da nas suoči sa velikim brojem zahteva koje sebi postavljamo na razne teme, a koji zapravo na jednom potpunom nivou i nisu samo naši zahtevi, jer smo odavno zaboravili, ako smo ikada sa punom svešću to i znali, zašto smo uopšte imali jednu takvu želju koja se odavno pretvorila u MORU (nastalu od onog moram). Mnogo je toga u našim životima što se očekuje, što bi trebalo, što bi bilo lepo, što nam svi žele, što mi sebi želimo, a da se odavno u začaranom krugu vrtimo sa svojim užasno urušavajućim neprijatnim osećanjima i tonemo sve dublje u nekakav doživljaj sopstvenog životnog poraza. Ako ne znamo da se nečemu opiremo, i zašto se nečemu opiremo, kako ćemo onda uopšte negde stići?! Neko vreme možda na silu možemo pomalo i da se pomeramo, ali samo donekle. Pohabaće nam se gume od tolikog trenja, a posle dužeg vremena možda oštetimo i motor.

U jednom momentu, da bismo ponovo (ili po prvi put) osvojili svoju volju da nešto hoćemo, izgleda da je potrebno da razmotrimo i sopstveno pravo da nećemo. Jedno bez drugog ne može da dovede do potpunog osećanja odgovornosti za sopstveni život i za svoje odluke, a u krajnjoj liniji, obično je upravo preuzimanje odgovornosti ono zbog čega smo i zastali.

Mislite o tome,

Olivera Milutinović