Ovo je jedan od mojih omiljenih termina. Doduše, moglo bi se reći da mi je tokom života i jedna od češće upražnjavanih aktivnosti. Svakako je raširena pojava psihološkog života. Dakle, nećete se pokajati ako ostanete sa mnom do kraja teksta. Nema čoveka koji ne odigrava. Samo ima mnogo onih koji to ni ne saznaju. Koliko ste hrabri da saznate o čemu se radi?

Pojam – razjašnjenje

Sam naziv i na srpskom i na engleskom pravi neku poveznicu sa glumom i sa igrom. Ipak, pojava se ne zove gluma, a ne zove se ni igra, iako je vrlo jasno da se nešto igra. Igra se neka davno nerazrešena emocija kao posledica davno nerazrešenog unutrašnjeg konflikta iz davno postavljene scene koja se u nama još nije završila. Započeti komad sa činom ili više činova, koji se ponovo i ponovo igra na daskama naših života. Mi postavljamo komad, mi igramo glavnu ulogu. Pa hajde onda i da vidimo čemu nam sve to služi.

U kompleksnim i komplikovanim odnosima sa nama najznačajnijim ljudima, naročito ako pričamo o prvim godinama života, mnogo toga određuje dalji tok naših života i razvoj naših ličnosti. Ako postavimo našu primarnu porodicu i njene članove na scenu (a ako radimo na sebi pre ili kasnije ćemo to uraditi) moći ćemo da vidimo mnoštvo scenskih zapleta (čitaj: međusobno povezanih i zamršenih relacija i odnosa) koji se kasnije ponavljaju u romanu našeg života. Zaplet tih odnosa postaje naš unutrašnji zaplet, čini našu unutrašnju dinamiku, i izvor je mnogih naših unutršnjih konflikata. Ponavljaju se sve dok ih ne RAZREŠIMO, a to obično znači raspletemo, razmrsimo, i od njih se odvojimo da bismo funkcionisali kao samostalno i nezavisno biće. To znači, konačno preuzmemo punu odgovornost nad svojim životom umesto da nas voze vozovi prošlosti. Da počnemo, onda, da razmrsujemo klupko ovog pojma.

Odigravanje (acting out) podrazumeva prenos unutrašnjeg konflikta, i sa njim povezanih nerazrešenih  neprijatnih osećanja, i ispoljavanje kroz ponašanje tog unutrašnjeg konflikta u situaciji ili odnosu u kojem se sada nalazimo, i slično osećamo. To obično izgleda kao da nam sadašnja situacija ili događaj aktiviraju i naš unutrašnji nerazrešeni konflikt, sa njim povezano neprijatno osećanje, koje teži da se što brže, lakše i jače rastereti u ovim sadašnjim okolnostima. Ovaj proces je nesvestan, i njegova svrha je da se akumulirana psihička energija iz našeg nesevsnog što lakše rastereti, isprazni, a to obično znači da i posledice tog našeg ponašanja mogu da budu neželjene i ne tako prijatne onima koje je naše nesvesno izabralo da se na njima rastereti. 

Kako to može da izgleda u praksi

Zamislite sledeću scenu: dete raste u disfunkcionalnoj porodici u kojoj ostaje uskraćeno za ljubav, pažnju, prihvatanje koje silno želi. U detetu to izaziva veliki strah i nesigurnost. Postoji stalna strepnja koja visi nad glavom deteta i koju dete nema kapaciteta da nosi. Mora nešto da uradi sa njom, da bi preživelo. Isto dete prima neke roditeljske poruke na direktan ili indirektan način šta treba da radi i ispuni da bi bilo voljeno i prihvaćeno. Eto savršene prilike da dete stvori svoju strategiju preživljavanja i radeći nešto svrhovito umanji strepnju, da neizvesnost pokuša da pretvori u izvesnost. Dete zaključuje: „ako ja radim to i to, desiće se to i to“. Dete onda tu i tamo zaista dobije tu silno potrebnu pažnju i ljubav, ali i dalje ne dobije ono što zaista želi – da ga neko voli i poklanja mu pažnju takvom kakvo jeste, bez uslovljavanja. Pošto to ne dobija, dete razvija unutrašnji konflikt: s jedne strane, želi da dobije bezuslovnu ljubav, pažnju i uvažavanje, a sa druge strane nastavlja da igra prvobitno postavljenu scenu, da čini stvari koje se od njega očekuju da bi dobilo nekakvu utešnu nagradu u zamenu za onu bezuslovnu ljubav, pažnju i uvažavanje. Ulazi u začarani krug. Nije svesno šta ga vozi, niti razrešava svoj unutrašnji konflikt.

Kasnije u životu, kad god se nađe ponovo u sličnoj situaciji koja u njemu izaziva isti unutrašnji konflikt – da li da bude ono što jeste, ili da se prikloni zahtevima iz spoljašnje sredine, u osobi se aktiviraju veoma snažna, davno pohranjena i nerazrešena osećanja, nesvesna, koja osobu veoma snažno guraju u ispoljavanje raznih ponašanja i rasterete je od akumuliranog nezadovoljstva i frustracije. Pa se može desiti da neko postane „nemoguć“ u vezi ili na poslu sa stalnim odigravanjima i nesvesnim očekivanjima da ga neko konačno takvog voli i prihvati. Ili će osoba da se ponaša pola-pola: u nekim aspektima svog ponašanja biće poslušna i adaptirana na zahteve, a u nekim drugim aspektima praviže stalno probleme da bi zadovoljila i onu drugu stranu svoje ličnosti, koja je u konfliktu sa prvom. Može biti mnogo različitih varijacija na temu, ali nadam se da je primer razumljiv.

Šta je cilj ovakvih ponavljanja?! Cilj je od početka onaj isti, da osoba konačno dobije ono što od početka želi – da bude voljena i prihvaćena baš onakva kakva jeste. Da li pokušajima da ostvari silna raznorazna, zamišljena ili stvarna očekivanja drugih ljudi, može da dođe do cilja?! Očigledno, ne može. Jer cilj i put do cilja u ovom slučaju nisu usaglašeni. Da bih doživela da me neko voli, prihvata i pokloni mi pažnju baš onakvoj kakva jesam, onda je jedino potrebno – DA BUDEM TO ŠTO JESAM. Da bih to mogla da postignem potrebno je prvo da ODUSTANEM od toga da dobijem „i jare i pare“, odnosno, da rizikujem i da izaberem jednu stranu medalje, ili da budem ono što jesam, pa šta god bude ishod, ili da biram adaptiranost i poslušnost, uzmem utešnu nagradu, ali se onda odreknem svoje autentičnosti. Jednom rečju, potrebno je da sagledam svoj unutrašnji konflikt i razrešim ga na zreo i odgovoran način, umesto da ispucavam njegovu neobrađenu psihičku energiju na nedužne ljude oko sebe.

Dakle, kao što vidite u primeru, neka značajna situacija u životu koja izvire iz nama značajnog odnosa, koja postane izvor našeg unutrašnjeg konflikta, a u kojoj smo osećali bolna i neprijatna osećanja i nismo ih odbolovali, završili, shvatili, proživeli do kraja, ostaje da živi u prostoru našeg nesvesnog kao mala pohranjena mina na nemapiranom minskom polju. Život nam donese osobu ili situaciju koja nagazi na baš tu istu minu, jer ima sve iste elemente prvobitnog odnosa, i aktivira isti konflikt i sa njim povezanu gomilu nerazrešenih osećanja iz prošlosti u sadašnjoj situaciji. Pošto osećanja nose snažnu potencijalnu energiju, koja je pohranjena u našem nesvesnom, ona nas teraju na akciju, rasterećenja radi, i čine, što bih ja rekla, da serviramo nekom ni krivom ni dužnom tuđu porciju.

Kako da nesvesno postane svesno?

Kako ja primećujem svoja odigravanja? Prvo mi se nakon neke situacije koju sam upravo doživela obično pojavi nekakva generalizovana, nejasna, neprijatnost. Znači, desi mi se, na primer, neki razgovor, on se završi, a u meni tinja neka nejasna i prilično neizdiferencirana neprijatnost. Onda ona polako počinje da se pretvara u neko konkretno osećanje koje raste i sve više me obuzima, i odjednom mi se vrte po glavi neke rečenice koje kao da nisam odmah čula, pa premotavam taj razgovor, okupira mi svu pažnju, a neprijatna osećanja se sve više razvijaju, preplavljuju me, i teraju me na nekakvu iracionalnu akciju, koja bi trebalo da me „isprazni“. Ovakva stanja obično stavrno izgledaju kako nekakav „neizdrž“, kao neki snažni unutrašnji poriv na pražnjenje, bilo na to da se svađamo, svetimo, vičemo, i tome slično. E, ako uspem da zastanem u bilo kom trenutku pre pražnjenja i da počnem da tragam unazad za tim kad sam se sve u životu tako osećala, i gde je početak, onda imam dobru šansu da „ne odigram do kraja“ i da jedan nezavršeni posao završim – obradom svojih osećanja i nalaženjem izvora svog konflikta. Ovo najčešće u početku učimo da radimo sa svojim terapeutom, ali vremenom ovladamo procesom, i sve češće, možemo i sami.

Za kraj, odakle da počnemo?

Osećanje koje nije u punoj snazi proživljeno, koje nismo razumeli, obradili, spakovali, očistili, jednom rečju razrešili, ostaje da tinja u našem nesvesnom kao potencijalna energija koja kao takva ima snagu da se u odgovarajućim okolnostima ponovo aktivira i pokrene nas na istu vrstu akcije kao u prvobitnom iskustvu. Otuda one neke situacije u kojima kažemo „ne znam šta mi je bilo“, „bilo je jače od mene“, „kao da me nešto zaposelo“, i tome slično. Takve situacije zapravo mogu da budu odlična prilika da konačno završimo prvobitno postavljenu scenu, razumemo šta se to u nama dešava, odakle to dolazi, čemu nam služi, i da KONAČNO razrešimo davno nastali unutrašnji sukob između naših unutrašnjih želja, potreba, motiva.

Da bismo to mogli, čini mi se da je jedan od prvih koraka taj da preuzmemo odgovornost nad sopstvenim osećanjima, te da u situacijama u kojima nas „zaposedaju“ nedovršeni poslovi odranije, zastanemo i prvo obradimo sopstvena osećanja, a tek onda krenemo u akciju. To možemo da uradimo svaki put kad naša uzburkana osećanja deluju nekako neprimereno realnoj situaciji, kao da tu ima još nečega, kada nas magla i bura preplavljujućih emocija toliko zapljuskuje sa svih strana da čak i gubimo kontakt sa realnom situacijom, i bijemo neke stare bitke.
Ovaj posao nije lak, i ume da bude i bolan i neprijatan. Međutim, da bismo ovladali sobom i postali razborita, zrela i slobodna bića, taj posao je neophodan.

Zato, razmislite, ima li situacija u vašoj sadašnjosti u kojima bi se moglo reći da vam neko ili nešto pritiska neku nevidljivu dugmad, zbog čega lako upadate u iracionalne i teško objašnjive sebi poduhvate?! Ako ima, odlično! Eto vam najbrže prve pomoći da krenete u odmotavanje klupka koje se negde davno, davno zamrsilo, klupka vašeg života.

Mislite o tome,
Olivera Milutinović