Dva puta u celom svom životu izgubila sam apetit. Jednostavno, nisam mogla da sažvaćem hranu, pljuvačka mi se slabo lučila, imala sam osećaj da mi je želudac podignut, konstantno sam imala osećaj koji je bio mešavina sitosti i mučnine. I to je za osobu koja je otkad se rodila bila jedno ješno, zdravo i jedro stvorenje koje voli lepo da jede, a lepo i napreduje (što me nikad baš nije radovalo 😀 no avaj) potpuno zbunjujuće iskustvo. Jedan deo mene se radovao jer sam konačno postigla vrhunac svih svojih tinejdžerskih snova, da konačno i ja izgubim apetit i vidno smršam, a drugi deo mene (onaj zreliji) je bio zabrinut jer sam postala malaksala, ispijena, imala sam vrtoglavice, podočnjake, slabe nokte, opadala mi je kosa, zdravstveno sam sebe ugrožavala, i nepogrešivo sam znala da nešto nije u redu.
 
Prvi put kad sam imala to iskustvo, pre pet/šest godina, nisam stigla do uvida šta ga je uzrokovalo. Drugi put, pre godinu i po dana, uvidela sam jasno nakon debelog rada na sebi da ne mogu da sažvaćem ono što sam sebi servirala.
 U oba slučaja, servirala sam sebi jelo koje se jede jednom u životu. Kad se proguta nekoliko zalogaja, ili se stekne imunitet, odgurne tanjir, ustane i ode, ili se jede dok te ne ubije. U mom slučaju, jelo se zvalo “On je taj”.
Dramaturški zaplet
 Na šta mislim kada sa ovoliko dramatike pišem – jelo koje se jede jednom u životu?! Zvuči kao oni natpisi upozorenja koji se koriste da u ljudima probude opreznost sa gljivama, naročito ako nemaju dovoljno znanja i iskustva da bi mogli da odvoje otrovne od jestivih gljiva. Šta to može da bude u životu tako opasno kao gljiva koja se jede samo jednom – kao poslednji obrok?! Ponekada to mogu da budu odluke i izbori koje napravimo, koji za nas nisu najbolji, koji za nas mogu da budu manje ili više pogubni, ali uglavnom takvi da posle njih nema nazad. Na našu sreću, mnogo je toga popravljivo. Na našu “nesreću”, mnogo je primamljivih izbora u životu kojima je teško odoleti kao najlepšoj gljivi koja mami rajskim ukusima, a zapravo u srži krije smrtonosni žalac. U čemu je njihova tolika primamljivost?! U tome što se potpuno poklapaju sa sadržajima pohranjenim u našem nesvesnom i onda u nama bude magnetske sile privlačnosti, koje onda utiču na to da najsilnije želimo upravo ono što bi moglo za razvoj naše ličnosti da postane slepa ulica.
Rana sećanja
Svi nosimo razna svesna sećanja iz najranijih perioda svog života, neka lepa, a neka manje, ili mnogo manje lepa. Sa nekima od njih smo češće u kontaktu, za neke je potrebno vreme ili nešto u sadašnjem trenutku što bi nas podsetilo, povezalo, i probudilo u nama i određene emocije koje povezujemo sa tim sećanjima. Samim tim što su povezana sa našim emocijama, nose u sebi i određenu količinu energije, “čine nam nešto” na energetskom, nivou emocija.
Međutim, i u našem nesvesnom delu ličnosti pohranjena su neka sećanja, ona su manje ili više duboko potisnuta iz raznih razloga, a opet nose utkano sa sadržajem neke emocije koje poseduju određenu energiju. Pošto sećanja nisu svesna, rekli biste, šta nam onda mogu?! E, o tome se i radi, što mogu. 
Magija zvana “ponovno pronalaženje”
Koliko puta ste u životu čuli pa i pomislili, rekli “otkud takva žena da nađe takvog muškarca” ili “a taj čovek je mogao toliko toga da postigne, ali eto, loša sreća, ili sudbina, ko zna šta je” ili “šta bi čoveku odjednom da napravi takvu kobnu grešku”. Verovatno se svako od nas bar nekad zapitao nad nekim koga poznaje, ne poznaje, nekim manje ili više dragim i poznatim tako nešto. Da li vam se nekad desilo da vam se prijatelj ili drugarica poverava i jednostavno kaže “ja stvarno ne znam šta mi je bilo, sad kad se setim, nekako je sve to bilo kao jače od mene, kao da je neka sila upravljala mojim bićem u tom periodu života.” Ovakve priče se uglavnom i najčešće vezuju za izbor partnera, ali mogu se vezivati i za razne druge situacije ili životne izbore.
Ta “magična” a veoma često i “magnetna” sila privlačnosti prema nekome ili nečemu što nikako ne bi bilo racionalni, promišljeni izbor našeg zrelog i svesnog bića, crpe zapravo snagu iz one energije o kojoj sam malopre pisala, a koju kriju sadržaji sačuvani u čovekovom nesvesnom. Sadržaji koji su za nas bili bolni, povređujući, neretko i traumatični, a da o njima nemamo svesne informacije, i da nismo samim tim uspeli da ih razrešimo, slaće kod nekih ljudi i ponekada jake impulse u naše svesno i mi ćemo težiti da ih ponovimo, da ih završimo, da ih razrešimo, a da nećemo imati ni najmanju ideju da to radimo.
Šta nam je činiti
Psihoterapija je jedan od dobrih načina da se približimo svome nesvesnom delu bića, da ga upoznamo, da ga oslušnemo, da ga osetimo, da se rasplašimo i da na jedan drugi način, sa osobom koja je za to i znanjem i iskustveno kompetentna, konačno razrešimo, završimo ono što kao mlađi nismo ni mogli ni umeli, a što najverovatnije sada ni ne pomišljamo da možemo da uradimo. Na taj način dajemo sebi šansu da živimo bolji, autentičniji život, u kojem ćemo moći da pravimo izbore po svojoj meri, u kojoj ćemo moći da damo najbolje od sebe drugima i životu, naravno, i sebi, a sigurna sam, isto tako da dobijemo i nazad.
Epilog priče
A šta se zbilo sa junakinjom priče sa početka, sa mnom?! 
Mogu da kažem, stekla sam imunitet. Međutim, posle godina psihoterapije iza sebe, i svega onoga što svakog novog dana saznajem o sebi i o ljudima oko sebe, ne mogu da tvrdim da je imunitet trajni. Ponekad me još uvek obuzme ona iskonska čežnja, duboka, jaka, i silno zaželim “ono nešto” neispričano, neobjašnjeno, neopisano, bar ne do kraja. Otkrila sam jedan veliki deo, ali uvek ima još da se otkriva. Tek zajedno, moj nesvesni i svesni delovi ličnosti, znaju celu priču. Moje svesno biće zna veliki deo priče, a zna i koliko velika cena može da se plati. Dva puta sam debelo platila lekciju i iskustvo koje me je vodilo boljem razumevanju i razjašnjenju sebe. Da nisam imala snage i hrabrosti da uđem u terapijsko iskustvo, pitanje je da li bih počela da učim da sebi serviram dobre obroke začinjene ljubavlju.
Svako od nas može da se potrudi da podari sebi lepše, lakše i ispunjenije življenje. Ono što nas često koči je što je potrebno odreći se mnogo čega, a potrebno je i pretrpeti i osetiti mnogo štošta što izbegavamo. Međutim, uvek je najveći gubitak izgubiti šansu da se razvijaš kao ličnost, a izbegavajući bol i tugu, koje su kao emocije sastavni deo života, zapravo se lišiti i toga da osetimo punu radost i ljubav.