Osnivač geštalt psihoterapijskog pravca Fritz Perls tvrdi da je svaki nameran pokušaj da se neko ili nešto promeni, osuđen na neuspeh. Promena nastaje onda i samo ako čovek prihvati ono što jeste, a ne onda kada pokušava da bude ono što nije.

Paradoks je u tome što svaka osoba koja želi nešto da promeni kod sebe/u sebi uglavnom fokus “održava” na onome što želi da postigne, tačnije na onome što želi da postane. Međutim, promena ne dolazi kroz prinudne pokušaje osobe da promeni sebe, već nastaje onda kada osoba uloži vreme i trud da JESTE (namerno koristim JESTE umesto BUDE) ono što zaista JESTE – da se potpuno investira u svoju realnu trenutnu poziciju.

Uzmimo na primer osobu koja dolazi na psihoterapiju/savetovanje i koja upravo želi da promeni “ono što jeste”. Uz  podršku terapeuta, klijent dolazi i izražava ono što zaista trenutno jeste “sada” i “ovde”, a da pri tome nije vrednovan, ocenjivan, procenjivan (što većina klijenata koji žele da promene nešto kod sebe sami sebi i rade), već je naprotiv PRIHVAĆEN upravo takav kakav jeste. Osoba kroz takav ODNOS terapeut-klijent uči kako da bude autentično to što jeste i da sebe takvog prihvati. Tek tada omogućava sebi da do promene dođe. Čovek prvo postane svoja istina, da bi mogao da iskorači iz nje, tj. da se promeni.

A kako to obično biva…

Uzmimo bilo koji primer koji je svako od nas nekada iskusio – želimo da prestanemo da konzumiramo cigarete, ili želimo da promenimo način ishrane kako bismo bili zdraviji / imali željenu liniju, ili želimo manje vremena da trošimo na društvenim mrežama. Ono što svako od nas obično radi u periodu kada to nešto što radimo počne da nas opterećuje i kada počne da nam smeta i kada poželimo da to promenimo:

– fokusiramo se na sebe kakvi bismo bili kada bismo uspeli u želji da se promenimo;

– to nam za početak daje neverovatnu motivaciju, volju, slike našeg “budućeg, očaravajućeg JA” preplavljuju naše misli i to nas puni neverovatno lepim osećanjima i daje nam dovoljno pokretačkih impulsa da odlučimo da uložimo napor da se menjamo;

– tu već dolazi do opasnog mimoilaženja sa realnošću pošto u našoj svesti dominira “slika-o-sebi-kada-se-promenim”, a nekako “slika-o-sebi-koji/a-sam-sada” postaje nam sve bleđa i nekako bismo najradije da zažmurimo trajno pred njom. Dakle, u ovoj fazi na neki način gubimo kontakt sa realnošću, ali još važnije, gubimo kontakt sa sobom, sa onim što zapravo jesmo;

– proces se nastavlja, trudimo se da držimo sliku svog “budućeg JA” jasno u svesti, ali nekako se polako umaramo od tih silnih mentalnih, često i fizičkih napora, malo nas hvata i nestrpljivost, jer muke traju, a rezultati nisu još tu, stvar se odužila;

– kako nam cilj (a to je slika onog našeg divnog JA) počinje da deluje sve dalje, tako nam slika onoga što zapravo jesmo postaje nekako odvratna, gadna i još više imamo potrebu da je odbacimo, potisnemo, da nestane;

– paralelno sa tim procesom, opada nam motivacija, volja nam se rasplinjava, pa se nad svim tim doživljajem sopstvene neuspešnosti, nadvija i crna i mračna senka nekakve strašne, neuspešne, grozne, nikakve, nevoljene osobe kakva nikako ne želimo da budemo (a i nismo, ali eto šta biva);

– dakle, startovali smo od odbacivanja dela sebe koji nam se nikako ne dopada i koji želimo da promenimo, a takvim startom sigurno stižemo do kontra-cilja: do najmračnije verzije sebe koja svakako opet nismo. I tako u krug…

A kako bi to moglo da biva…

Hajde da probamo da, uzimajući u obzir paradoksalnu teoriju promene, korak po korak, uradimo suprotno od onoga što smo upravo uradili:

– utvrdimo šta je to što želimo da promenimo (neka naša navika, osobina, ponašanje…);

– jasno predstavimo sebi šta želimo da postignemo tom promenom i kakvi bismo bili kada bismo uspeli u želji da se promenimo;

– fokusiramo se na sebe kakvi smo upravo sada – šta to obično radimo, kako se ponašamo, kakve misli povodom toga mislimo, kako se osećamo, ko smo, gde smo, šta volimo, šta ne volimo, šta nam prija, šta nam ne prija povodom baš te neke stvari koju želimo kod sebe da promenimo;

– uradimo uporednu analizu u prostoru i vremenu onoga što smo sada i onoga što želimo da postignemo i damo sebi realne rokove, a napravimo i realno održivi akcioni plan, odnosno, strategiju;

– sebi kažemo istinu, da će proces trajati i da se promene koje želimo ne dešavaju preko noći. U tim svima danima i noćima do cilja prihvatamo sebe kakvi jesmo, i još važnije, volimo sebe, pazimo sebe, dobri smo prema sebi;

– vremenom, polako dolazi minijaturna po minijaturna promena, nekad su toliko minijaturne da se ne primete, a onda ih sve više primećujemo, “nakupi ih se” – to nam sve više jača motivaciju i hrani nam volju;

– realnost nam se sve više sviđa, počinjemo da uživamo, ali zaista da uživamo u tom PROCESU promene (a ne u nekakvoj izmišljenoj slici “budućeg ja” kao u prethodnom primeru);

– proces se nastavlja, sve smo bliži cilju;

– kako nam je cilj bliži, tako nas obuzima sve veća radost onoga što se dešava i sve veća zahvalnost nad procesom u kojem se nalazimo;

– paralelno sa tim, raste doživljaj sopstvene uspešnosti, jača nam samopouzdanje i slika o sebi je sve lepša i lepša, u skladu sa onim što postižemo;

– dakle, startovali smo od prihvatanja dela sebe koji nam se ne dopada i koji želimo da promenimo, ali ga prihvatamo kao ono što trenutno jeste, deo ličnosti kakva JESMO, ličnosti koju prihvatamo i volimo. Takvim startom sigurno stižemo do cilja: do razvijenije verzije sebe koju opet prihvatamo i volimo i koju još možemo da unapređujemo. I tako u krug…

***

Kako Vam se čini ovo što ste pročitali? “Teoretski lepo zvuči, ali…” Možda je najbolje da isprobate u praksi, ništa Vas ne košta. A može da bude i prilično zabavno.

Mislite o tome…

Olivera Milutinović