Ovaj tekst je napisan leta 2015.

Jednom sam čula nešto veoma važno od osobe u čiju mudrost verujem, osobe koja poseduje veliko životno iskustvo, veliko profesionalno takođe, veliki mir i spokoj, i mnogo znanja koje nesebično deli sa drugima. To što sam čula odnosilo se na trenutak kada ZAISTA čovek počinje da sazreva, a neophodan stepenik u tome je trenutak u kojem DOŽIVLJAJNO (p)ostaje SAM, zaista, neponovljivo i definitivno – SAM. Razumela sam koncept svega što sam čula, ali u tom momentu nisam mogla da dokučim do kraja sve o čemu se govorilo zato što još uvek nije bio moj trenutak i zato što još uvek nisam zgazila na taj stepenik. Evo malo o tome šta znam sada.

Kao prvo, moram da podvučem ono što većina ljudi uglavnom već dobro zna – SAMOĆA i USAMLJENOST su dve potpuno različite stvari. Možete se osećati usamljeno i kada ste među stotinama ljudi oko sebe, kao što se možete NE OSEĆATI USAMLJENO kada ste potpuno sami. Možda je najveća razlika između ova dva pojma u tome što usamljenost podrazumeva NEDOSTAJANJE, NEDOSTATAK nečega/nekoga, dok samoća podrazumeva PUNOĆU, CELOVITOST, ZAOKRUŽENOST.

Da li ste ikada bili u fazi u životu kada vam je teško padalo da ostanete sami, kada ste na sve načine pokušavali da izbegnete trenutak u kojem ostajete potpuno sami samcati sa jednom jedinom osobom koja vam je zaista neizbežna – SA SAMIM SOBOM?! Jeste li čuli nekada kako vam se ljudi žale da im je stvarno teško da budu sami, kako im je nepodnošljivo, kako nikada ne bi voleli da žive sami, da jedu sami, da spavaju sami?! Da li poznajete nekoga ko stalno ulazi iz veze u vezu i nikada nije postojala mogućnost da bude „samac“?! Da li ste ikada pokušavali da pobegnete od „muke“ samovanja pokušavajući da radite sve moguće što vam padne na pamet – da zovete telefonom koga god vam padne na pamet, da gledate najgluplji televizijski program, da slušate muziku koja vam se uopšte ne sluša, da počinjete stotu nebitnu stvar kojom uopšte ne želite da se bavite i nećete je ni završiti, da jedete i kada niste gladni, da idete u grad na mesta koja vam se ne dopadaju i među ljude u čijem društvu vam i nije baš najprijatnije, …dakle, da radite sve ono što vam ništa ne znači i uopšte u tome ne uživate samo da ne biste radili ono što vas svakako jednog dana čeka, da ostanete sami sa sobom i svojim mislima, šta god u njima bilo, i svojim osećanjima, šta god ona pokušavala da vam kažu.

Nedavno mi se dogodilo da je u jednom životnom trenutku nekoliko meni važnih stvari, možda najvažnijih na mojoj nekakvoj lestvici prioriteta, počelo da se ruši. Samo sam posmatrala kako jedna po jedna meni važna oblast „pada“, ruši se na moje oči, i ja tu ništa ne mogu da uradim, mogu samo da posmatram. Mogu, ipak, još nešto – da izaberem kako ću se nositi sa time, kako ću to da posmatram. Kada ostajete bez nečega što vam je važno, možete to da posmatrate samo kao gubitak, kao ostajanje BEZ nečega/nekoga. Možete da posmatrate i kao DAR toga nečega dok je trajalo, i da plodove toga ponesete sa sobom. Izabrala sam, svesno i namerno, prvi put u životu, ovaj drugi put. Izabrala sam da sve prihvatim sa ZAHVALNOŠĆU. Nije da sam preko noći postala nekakav superheroj, nije da se nisam plašila, nije da nisam brinula, nije da nisam tugovala. Ali sve ovo što sma nabrojala, i još mnogo toga, opet sam osećala sa zahvalnošću. Počela sam da prihvatam događaje, ljude, stvari oko sebe kakvi jesu, i najvažnije – počela sam da prihvatam sva svoja osećanja onakvim kakva jesu, i ona su prolazila, menjala su se, prelivala su se jedno u drugo kao dugine boje. U čitavom tom procesu govorila sam sebi da je sve to možda dobro, jer kada se sruši sve staro moraće da se izgradi sve novo. I dok sam se prepuštala trenutku zahvalnosti, samo sam čekala, dan po dan, da vidim šta će iz svega toga izrasti. Dok je čitav taj proces trajao, moj izbor je zaista bio, potpuno i svesno, da budem SAMA veći deo vremena, da se sama nosim sa onim što me je snašlo i sama izborim u sopstvenim bitkama. Šta je to, zapravo, podrazumevalo?

Kada izaberete društvo svog jedinog sebe, ne znači da morate da odete na pusto ostrvo, niti u kolibu na najvišoj planini. To ne znači ni da ste odsečeni od sveta, da ne komunicirate, da se ne viđate ni sa kim, da ste pasivni i neaktivni. Ne, to samo znači da ste ODLUČILI da sebi posvetite svoje vreme, da se SRETNETE potpuno licem u lice sa samim sobom i da u tom procesu i plodovima koje vam donosi zaista, nenamerno i prirodno, uživate. I najverovatnije, bar u mom iskustvu, podrazumeva da odbijete mnoge pozive na druženja, ćaskanja, zabavu, i tome slično.

Šta sam sve naučila u samovanju?!

Dakle, ako ste zabrinuti ili uplašeni nad trenutnom situacijom ili budućnošću, učite da sebe umirite. Naravno da možete da pozovete najboljeg prijatelja i da on/ona uradi to za vas. Ali kada rešite da to radite sami, onda se stvarno trudite da čujete šta vas to brine, plaši, i onda nekako bude prirodno da sračunate neke stvari, da sagledate činjenice, istinu, realnost, kako god to nazvali. Dođe trenutak da „podvučete crtu“, da sagledate gde ste. Dešavalo mi se da imam neponovljive trenutke sagledavanja sebe, momente koji se pamte, kao da vam bljesne nekakva strašno oštra slika u trenutku i vidite sebe u nekoj potpuno drugačijoj dimenziji, u nekom kontinuumu svega što ste prošli, a opet u tom konkretnom trenutku, gde shvatate da je zbir svega u životu što ste odlučili ili niste odlučili, da ste stvarno zbir svih svojih poteza, da ste neponovljivo prisutni tu gde stvarno jeste. Onda svoje brige pretvarate u strategije i planove, počnete da osmišljavate korake i donosite odluke, a posle ovakvih nekoliko momenata te odluke obično budu drugačije od onih koje ste navikli da donosite. Nema „šlepanja“, nema „pomoći prijatelja“, nema „drame koja se desila i skrenula me s puta“, nema „bežanja od problema“. Tu ste gde ste, u situaciji kakva jeste, sa resursima koje imate, i onda počnete odatle.

Gubitak i promena obično podrazumevaju i proces tugovanja. Tugovati se može na razne načine, i može trajati različito. Kada odlučite da tugujete sami, to zaista izgleda potpuno drugačije. Nema „ramena za plakanje“, nema „popunjavanja praznine“ površnom zabavom, zabavom na silu, hranom, cigaretama, alkoholom, i sličnih metoda. Nema utešne nagrade. Ima beskrajnih sati koji su ispunjeni nekad tugom, pa ljutnjom, pa žalošću, pa samosažaljenjem, pa plačom, pa prazninom, pa nadom, pa strahom, pa sve tako u krug. Onda se intenzitet polako smiruje, i dalje se ta osećanja smenjuju, a onda se pojavi poneki divan momenat kada vam u svesti blisne nešto predivno, neka situacija koje se setite, neki događaj, neka razmena osećanja, ili reči, ili pogleda, nešto što ne želite da zaboravite, i niste zaboravili, i ispuni vas radošću, i zahvalnošću, i mirom, i nekom spokojnom tugom, jer znate da toga nečega sada nema ali da taj neki trenutak zauvek ostaje u vama i da ga nikada ne možete izgubiti, niti vam ga neko može oteti. I onda počnu da vam naviru razna sećanja, potpuno niotkuda, neka iz detinjstva, neka iz škole, neka iz sasvim zaboravljenih faza u životu, iz nekih veza koje su davno završene, ili nekih prijateljstava koja možda nisu opstala, ili momenata sa nekim ljudima koji možda nisu više živi. I odjednom se osetite življim nego ikada, odjednom osetite toliko bogatstvo u sebi koje ni najlepše boje sveta oko vas ne mogu da predstave. I shvatite koliko je toga bilo što ste pregrmeli, i što ste preboleli, i što ste odtugovali, i toliko toga što vas sada čini onim što jeste, i bogatstvo boja koje su u vama počinje da raste, iz dana u dan, i da vas puni sve većom zahvalnošću. Tuga vam je onda na kraju dala snagu, i dala vam je onu punoću i celovitost koju sam pomenula negde na početku. Kada zaista odtugujete neki gubitak, onda sa vama ostaju svi oni predivni darovi toga što ste imali dok niste to izgubili. I posle tuge ostaje jedan mir i spokoj, i jedna snaga, kao i otpornost. Znate da ste JAČI nego što ste bili, upravo zato što ste spoznali koliko ste RANJIVI.

U čitavom tom procesu, kao što rekoh, ne podrazumeva se da ste zaista sami stalno. Ali proredite kontakte i susrete, veoma često se dešava da birate društvo samog sebe radije nego društvo neke druge osobe. I dešava se da naiđete i na nerazumevanje, na neprijatne reakcije ljudi kojima se ređe javljate, ili ne javljate uopšte. I to je verovatno cena koja mora da se plati, jer svetu se zaista ne može ugoditi, sem ako to stalno radite na uštrb sebe i svojih potreba.

I onda se dese neki susreti posle izvesnog vremena. I onda se neki odnosi i prodube, neke osobe kao da po prvi put VIDITE i ČUJETE, osećate šta vam govore, kako vas gledaju i šta vam znače u životu. Naravno, ima i onih drugih situacija, kada možda shvatite i manje lepe stvari, ali je i to neizbežan deo procesa.

I postoji jedan čudesan trenutak, koji mi je dragocen. U toplom letnjem danu, u rascvetalom dvorištu, u prijatnom hladu od vrelog sunca, u ponovnom susretu sa svojim najvoljenijima i najbližima, shvatam jednu novu dimenziju ljubavi koja me je ranije plašila više nego ikad išta. Odjednom sam postala svesna SMRTNOSTI, smrtnosti kao neizbežnosti, smrtnosti svoje i svakog čoveka, u tom trenutku smrtnosti ljudi koje najviše volim. To je zaista trenutak koji je mom životu i svemu što mislim i osećam dao potpuno novu boju. Jer ljubav zapravo podrazumeva i tu dimenziju, svesnost o tome da svako od nas ima rok trajanja i da ljubav „ne čini čuda“, ne može da učini da neko živi doveka, i da bez obzira na tu bolnu činjenicu da ne znamo do kada ćemo imati priliku i šansu nekoga da volimo, i da ne znamo kada će i kako nastupiti gubitak koji ne želimo da pretrpimo, i BAŠ UPRKOS TOME, MI BIRAMO DA VOLIMO ONE KOJE VOLIMO, i to naš život čini čarobnim, vrednim življenja, jedinstvenim i neponovljivim.

Još je mnogo dobrobiti svega ovoga što sam pisala, možda neću ni uspeti svega da se setim. Ono što je sigurno, bez obzira što sam neko ko se celog života bavio sobom, radio na sebi, pokušavao da „rešava stvari“ i da ne beži od problema, mnogo puta mi je to moje bavljenje donosilo i štetu, a ne samo korist. Dešavalo se da mnogo „zakukuljim i zamumuljim“, pa da pravim „muku“ i tamo gde je nema. Kako god bilo, iskusila sam nešto o čemu mi je jednom neko važan ispričao, i možda će nekome biti interesantno da pročita.

 

Ne znam ni zašto sam imala želju da sve ovo podelim sa svima. Reči su navirale same od sebe, i ja imam želju da ih objavim. Možda zato što se neke stvari mogu naučiti iz knjiga i može se mnogo pametovati o njima, ali ono što je proživljeno i što smo na svojoj koži iskusili može u mnogo većoj meri da dopre do drugog ljudskog bića, možda čak nekome da bude i od koristi. Na kraju krajeva, mi psiholozi nismo superheroji i mitska bića koja imaju rešenje za svaki problem, i koji su pokupili svu mudrost ovoga sveta. I mi se nosimo sa istim zakonima po kojima se razvija svako ljudsko biće. I ne bi bilo ni pravično da nas ne zaboli, a da „vidamo“ tuđe boli.