Retki su ljudi koji nemaju na šta da se požale što se tiče iskustava sa svojim roditeljima, bar dok ne odrade ovo što ću upravo da predložim. Takve su osobe pravi srećnici. Svi mi ostali samo smo ljudi. Samim tim znamo da će i naša deca zamerati nama, i da je to sasvim ok.

Sa druge strane, svi mi psiholozi često pričamo i pišemo o odgovornosti, o značaju preuzimanja sopstvene odgovornosti, o štetnosti svaljivanja odgovornosti na druge ili na život. I pošto to sve definitivno jeste istinito, otkud onda meni ovaj naslov?! Evo otkuda…

Kada započnete proces psihoterapije sa nekim od terapeuta dubinske orijentacije, pre ili kasnije dođe se do nekakvih ranih iskustava, sećanja iz detinjstva, odnosa sa roditeljima, problematike primarne porodice. Osobe koje imaju poteškoća u odnosima sa drugim ljudima, ulaskom u analizu pokušavaju zajedno sa terapeutom da osveste obrasce koji se ponavljaju. Tragom tih obrazaca idemo sve dalje i dalje, sve do prvih odnosa koje su sa nama uspostavljali značajni drugi u prvim danima naših života. Namerno kažem da su ih oni uspostavljali, jer tek rođena beba ili malo dete ne može da uspostavlja odnose, nego samo da na njih reaguje, a najviše u zavisnosti od toga kako su i koliko, u kojoj meri, njene bazične potrebe zadovoljene ili nezadovoljene (frustrirane).

Na terapiju obično dođu dve grupe ljudi, grubo posmatrajući – jedni koji krive druge ljude, roditelje, život, državu i sve ostalo za situaciju u kojoj se nalaze, i drugi koji KRIVE sebe, opravdavajući sve drugo nabrojano. Ni jedni ni drugi ne preuzimaju odgovornost za sopstveni život, s tim što jedni sebi mogu da dozvole da zameraju drugima, a drugi imaju zabranu na to, te izbegavajući zameranje, potiskujući ga, opravdavaju druge, i krive sebe, i dalje nemoćni da sagledaju jasno sopstvenu odgovornost i urade nešto po tom pitanju. Ispod svih slojeva krivice, nalazi se ipak potisnuto i sakriveno zameranje. Da ga nema, otkud bi onda dolazilo to silno opravdavanje i davanje alibija drugima?!

I tu dolazimo do glavnog razloga zašto mislim ovako kako mislim: „ogovaranje“ i zameranje, izražavanje zamerki na račun roditelja vodi nas do i povezuje nas sa davno doživljenim osećanjima onda kad smo bili deca. Ta osećanja su BILA naša autentična, realna i istinska tada kad smo bili deca, kada još nismo najbolje razumeli svet oko nas, kada smo ih stvarno i osećali. Tek ponovnim povezivanjem sa njima možemo da osvestimo da ona SADA I OVDE nisu više ni autentična, ni realna, ni istinska, niti nama korisna, sada kad smo odrasli ljudi, čiji je zadatak da sami brinemo o sebi i svojim potrebama.

Eto zašto je u redu i zašto smatram da je slobodno izražavanje i iskazivanje svih naših zameranja, zakeranja, ljutnje, besa, važan i potreban jer je to put do susreta sa davno zaboravljenim bolom, tugom, povređenošću, nemoći, čežnjom, svim našim emocionalnim bolom i povredama, i konačno JEDINI put do preuzimanja odgovornosti za svoj život. Naši dečji doživljaji svega uglavnom su parcijalni, delimični, neceloviti, i naročito onda kada nismo sa njima završili i nismo ih iscelili, kada sebi ne dopuštamo da dođemo u kontakt sa njima i osećanjima koja su vezana oko njih, težiće da se „lepe“ preko naše stvarnosti koju sada živimo. Zbog svega toga, smatram da je gore pomenuti način stizanja do njih, naš put do prihvatanja stvarnosti celovito, onakve kakva jeste, prihvatanja drugih celovito, onakvih kakvi jesu, i prihvatanja sebe celovito, onakvih kakvi jesmo.

Mislite o tome,

Olivera Milutinović