Da, da, dobro ste pročitali, ali verujem da se i dalje pitate šta radi sirova ishrana na jednom blogu koji se bavi psihološkim temama. Čitajte dalje, pa ćete saznati…

Nedavno ste mogli da čitate ovde nešto o emocionalnom jedenju, a evo vođena isključivo svojom željom da sa vama podelim svoje iskustvo sa sirovom ishranom i neke svoje psihološke uvide do kojih sam došla, evo i nečega sasvim drugačijeg. Možda drugačijeg, a možda i ne. Jer ishrana i emocije povezane su više nego što možemo i da zamislimo.

Ishrana i emocije

Pre nego što ste se rodili, sećate li se kako ste blaženo bili povezani pupčanom vrpcom sa svojom majkom, dok vas je njena utroba tako savršeno čuvala. Možda ste tada bili i najbezbedniji ikad, em ste bili u savršenom blaženstvu, savršeno sigurni, obloženi majčinskom ljubavlju i telesno i emotivno, a preko te čarobne vrpce savršeno ste dobijali sve što vam treba, onda kad vam i koliko treba. Zamislite kako se za tih devet meseci savršeno razvije jedno ljudsko biće od nečega nevidljivog ljudskim okom do jedne zdrave i prave bebe. Znači sve funkcioniše savršeno, i nekako samo od sebe. I onda cap dođe taj grozni trenutak da izađete napolje u ovaj hladni, surovi, nimalo savršeni i uglavnom nebezbedni svet. Međutim, na početku još to ne možete potpuno da shvatite, još uvek ste na jednom veoma primitivnom nivou primarnih osećaja prijatnosti i neprijatnosti, i osećate jedinstvo sa tim jednim bićem koje brine o vama, a zove se mama. I tako tek rođeni, zbunjeni i nesvesni, uglavnom šta – spavate i jedete. Vaša pojam sveta je majka, biće koje vas hrani, ako je onako kako je priroda uredila, onda je to hranjenje izuzetno prijatno, majčino mleko opet savršeno ima sve što vam treba, a dobijate ga u kombinaciji sa izuzetno prijatnim i toplim dodirom sa majkom. Dakle, blaženstvo. I dakle, naša prva veza sa svetom ostvaruje se preko hranjenja, i naše najlepše, najprijatnije prve primarne i veoma nedefinisane emocije. I one druge, da. I otuda ta veza između emocija i hranjenja.

Sirova ishrana

Za sirovu ishranu sam do ove godine znala koliko i svi drugi, čula ovde, onde, poznajem nekoliko osoba koje su se tako hranile, doduše privremeno i iz zdravstvenih razloga. Poznajem i nekoliko osoba koje ne jedu hranu životinjskog porekla, i to mi je jasno i mogu da ih razumem. Ja nisam vegan, nisam vegetarijanac, nisam sirovnjak, i (bar koliko znam) nemam nikakvo teže oboljenje. Veći deo godine postim, iz duhovnih razloga, ali znam lepo da uživam i u mesu, kao i u svemu onome što jedan gurman može da voli. I otkud onda ja na sirovoj ishrani?!

Početkom ove godine primetila sam kako mi raste apetit i kako pojačano uživam u dobrom zalogaju, pa onda tu i tamo počnem da primećujem kako se moje oblinice lepo sjaje, i počnem polako ali sigurno da se opterećujem. Znači, počinjem da brinem, da se zagledam, da se korim ako preteram, pokušavajući da nekako taj svoj apetit zaustavim. Naročito sam uživala u slatkišima svake vrste, i počela polako da gubim kontrolu nad unosom istih. To je negde već sredinom godine dovelo do toga da, umesto da počnem da se bavim svojim emocijama i razlozima koji su uzrokovali porast mog apetita, počnem intenzivno i opsesivno da razmišljam o nekoj radikalnoj meri promene ishrane, naročito pokušavajući da se setim onih uspešnih dijeta. U to vreme moja prijateljica je iz zdravstvenih razloga prešla na sirovu ishranu i počela svakodnevno da mi priča o blagodetima toga, o tome kako se fenomenalno oseća, o zdravom snu, o prilivu energije, o čistom organizmu, o sjajnom varenju, o želji za fizičkom aktivnošću, o smanjenju kilograma, o zdravstvenim poboljšanjima, i tako, mic po mic, počnem ja da skidam sa interneta udžbenike, da slušam predavanja i tako se podrobno informišem o sirovoj ishrani. Sećam se kako sam u slast sa svojom drugom prijateljicom pojela pljeskavicu 11. juna i kako sam optimistično i vedro 12. juna prešla na sirovu hranu. Ideja mi je bila (svesno) da pokušam, da vidim kako mi ide, nisam sebi zadavala nikakve rokove, ciljeve i slično, a motivacija mi je bila da pročistim organizam. Ovde sam namerno napisala u zagradi svesno, jer izgleda da je moj nesvesni tiranin sa bičem u ruci imao za mene neke druge planove.

Zaista, nakon samo dva tri dana moj organizam se odlično privikao na sirovu hranu, nekoliko dana glavobolje pripisala sam prestanku pijenja kafe, nisam bila gladna, sve bolje sam spavala, počela sam da uživam u svemu što ima veze sa pripremama obroka, dalje sam čitala i proučavala štivo na tu temu, počela da pratim na youtube-u nekoliko sirovnjaka koji izbacuju recepte i pričaju o svojim iskustvima, počela da delim sa svojom prijateljicom i moja sve bolja i bolja iskustva, i tu sam se nekako zaigrala. Jednostavno, ono što tada nikako nisam mogla da vidim, a sada mi je jasno kao dan, to je da sam se opasno zaigrala u jednom trenutku, onda kada sam zapravo počela da osećam dobrobiti takvog načina ishrane.

Kako sam se zaigrala? Dakle, ono što sam počela da osećam u nekom trenutku jeste bilo nekakvo osećanje moći, i pošto mi se tada nije upalila lampica upozorenja, a trebalo je, onda je udruženo sa tim osećanjem moći počeo da se u meni pojavljuje strah. Dakle, s obzirom na to da sam veoma neoprezno ušla u celu ovu priču, i da sam potpuno ignorisala sopstvena osećanja pre toga, prirodno je da nisam ni znala šta me je snašlo, niti sam mogla dalje da zaustavim nešto što mi se kao lavina olupalo o glavu. Šta su sve bili znaci upozorenja koje nisam mogla da primetim tada, a sada sa izvesnim radom na tome, mogu da ih vidim:

  • postala sam opsednuta sopstvenim telom, što uključuje stalno zagledanje, proučavanje, razmišljanje na tu temu, upoređivanje (srećom nemam vagu pa merenje ne pominjem);
  • fantazije na temu večne mladosti (da, da, dobro ste pročitali) – ovakve fantazije su mi se pojavljivale svakodnevno, od fantazija o nekakvom savršeno zdravom, čistom i besprekorno savršenom organizmu, koji je sada očišćen i zdrav, do fantazija o podmlađivanju kože, organa, vraćanju par godina unazad, zaustavljanju starenja i slično;
  • fantazije o tome kako ću zauvek da budem na sirovoj ishrani koje su zapravo u meni izazivale nemir i strah kako ću i da li ću uspeti to da sprovedem;
  • poremećaj telesne slike;
  • kada bih prolazila pored redova ljudi ispred fast-food kioska, prodavnica ili restorana, osećala sam sažaljenje prema svim tim ljudima koji nisu spoznali istinu koju nekolicina srećnika jeste (užasna gordost, sujeta i samoljublje, odsustvo empatije i ljubavi prema ljudima, ako neko nije primetio);
  • užasavajući strah od određenih vrsta hrane, tipa, mleko i mlečni proizvodi, meso, prskano povrće i voće koje je otrovano i puno ko zna čega i koje tiho i polako ubija i truje sve nas;
  • tokom trećeg meseca kada sam već upala i fizički u krizu i u žudnju za određenim vrstama hrane, koju sam svesno i namerno ignorisala, počela sam da osećam bes koji se sve više i sve češće ispoljavao.

Ovde sam nabrojala samo glavne znake upozorenja, a mogu slobodno da napišem i simptome toga da sam mnom nešto nije bilo u redu i da sam upala u posebno psihičko stanje koje nije zdravo. Toga nisam ni najmanje bila svesna dok se dešavalo, jer sam sa druge strane bila potpuno i opsesivno fokusirana na sve te blagodeti i dobiti koje sam osećala u svome telu zbog ishrane koju primenjujem. Te blagodeti su trajale nekih dva meseca, a već u trećem mesecu sirove ishrane moj organizam je upao u krizu, i onda se sve poremetilo, imala sam užasne napade gladi, loše sam spavala, postala sam umorna i iscrpljena, konstantno nezadovoljna i nervozna, sa veoma čestim i silovitim napadima besa. Međutim, ja sam i dalje sve to ignorisala, i jedina misao koju sam imala je bila da izdržim sve krize i samo nekako da ostanem na sirovoj ishrani, po svaku cenu.

Vrhunac zapleta i početak raspleta

Nakon tri meseca, nevoljno i sa strašnim osećanjem straha, odlučila sam da prekinem sa sirovom ishranom, međutim, nisam svesno i razložno znala šta to znači. Dešavalo mi se da uđem u radnju i lutam besciljno jer nemam pojma šta da kupim, mleko i mlečne proizvode nisam htela da uzimam, jaja i inače retko jedem, meso nisam htela da jedem, pa sam tako zbunjena lutala između rafova i pitala se panično šta da radim i opet odlazila kući sa tonama voća i povrća, koje mi je opet bivalo žao da kuvam, jer „ću ga tako uništiti“… Ovo je trajalo, moram da vam kažem, ova agonija je trajala sigurno još dva meseca. Hrana je za mene postala otrov i ubica. Organizam mi je bio toliko sluđen da sam počela u jednom momentu da strahujem od raznoraznih bolesti. Moje „otrovne“ emocije su postale toliko preplavljujuće da sam morala konačno da se pozabavim njima. Razvila sam silne strahove iz prostog razloga što sam strah koji je u meni počeo da se pojavljuje početkom godine ignorisala, strah od starenja, iza koga se zapravo krije otac svih strahova, strah od smrti. Osećanje sopstvene nemoći nad neumitnim aspektima prolaznosti, trošnosti i uzaludnosti života, počela sam da prikrivam prvo lažnim osećanjem moći, i osećanjem da sve držim u svojim rukama i pod svojom jurisdikcijom, i svoju mladost, godine i život, a onda se polako pojavio i natkrilio nad tom nemoći i taj silni bes.

Sve u svemu, bila mi je potrebna i pomoć, prvenstveno kroz razumevanje i prihvatanje, jer su svi moji kapaciteti, i psihološki, i emotivni, i fizički, bili maksimalno iscrpljeni. Prošla sam kroz brutalno iskustvo koje sam sebi na najsuroviji način sama priredila, usput iscrpevši i sve ostale kapacitete. To brutalno iskustvo jeste pročistilo moj organizam, pomoglo mi da prestanem da pušim, i na kraju me, iako je preraslo u preterivanje i u poremećaj, ipak dovelo do sopstvenih emocija koje sam od samog početka pokušala da izbegnem.

Epilog

Ono što je sigurno, ovaj tekst ne služi tome da oslika sirovu ishranu, niti da zagovara za ili protiv bilo čega ili bilo koga. Ovo je zapravo jedan prikaz toga kako je važno da neke velike i važne odluke u životu donosimo usaglasivši prethodno naše emocije, naše osmišljavanje te odluke, i naše telesne snage. Takođe, poruka koju želim da uputim svima je da je mnogo važno da se bavimo svojim emocijama, da im verujemo, da ih prepoznajemo, da im dopustimo da nam kažu ono zbog čega su tu.

Danas sam se vraćala iz radnje opušteno, spokojno, i baš pomislih kako u mojim kesama ima svega pomalo, veoma malo organskog, malo više ovog drugog za obične smrtnike, malo nekih stvari koje volim, a ponešto i zdravlja radi, i kako je u tome svemu balans života. Red ovoga, red onoga, prošarano, a u svemu tome i po koji kilogram viška, tek da nauči čoveka da je važno voleti sebe i onda kad smo se ugojili, i kad nam baš i ne ide, i kad napravimo skoro zulum sami sebi. Naročito tada je važno da se volimo, ko će ako nećemo sami, a onda ćemo umeti i da nađemo put do boljeg sebe.

Mislite o tome,

Olivera Milutinović